Odmarala sam na plaži sa mužem kada nam je prišla žena, kleknula i oslovila ga po imenu. Kada sam saznala ko je ta žena zaista, bila sam u šoku.
Proslavljali smo godišnjicu braka sa Liamom. To je bila naša mala sreća — bekstvo od svakodnevne rutine u miran primorski gradić. Hodali smo bosonogi po pesku, skupljali školjke i smejali se kao da smo ponovo oni bezbrižni zaljubljeni s početka naše veze.
Bila sam sigurna da o njemu znam sve. Svaki detalj: kako pije kafu, koju muziku sluša u automobilu i kako uvek mršti oči na suncu. Bila sam srećna i čak sam se pripremala da mu kažem da ćemo uskoro postati roditelji.
Ali tog dana moj svet se srušio.
Pojavila se niotkuda. Žena u svetlom kupaćem kostimu izašla je iz vode i brzo se uputila ka nama. U njenim očima bilo je istovremeno toliko nade i bola. Kada se približila, iznenada je kleknula pred Liamom i tihim, drhtavim glasom rekla:
— Liam…
Moj muž je zaledio. Njegovo lice pobledelo je, dah stao, a oči su mu se napunile divljom panikom i zbunjenošću.
— Prestani da se praviš da me ne poznaješ — rekla je glasnije, glasom koji je podrhtavao.
Gledala sam s vremena na vreme u nju, s vremena na vreme u Liama, ne razumevši ništa. Srce mi je tako jako tuklo da jedva čuh šum talasa.
— Liam — njen glas je drhtao — obećao si da ćeš se vratiti kada sve ovo završi. Čekala sam te… sve ove godine.
Nisam znala šta da kažem. Reči su mi zaglavile u grlu.
— Koje… godine? — prošaptala sam, osećajući kako me obuzima hladnoća.
Liam je polako spustio pogled i odstupio korak unazad, kao da pokušava da sredi misli.
— Ava… — rekao je promuklim glasom. — Moram ti sve objasniti.
Vratili smo se u hotel u tišini. U sobi je dugo sedeo na ivici kreveta, kao da se boji da počne. Tek posle nekog vremena, veoma tiho, gotovo šapatom, počeo je da govori.
Pre mnogo godina, dugo pre nego što smo se sreli, radio je u drugom gradu. Tamo je imao porodicu — ženu i malog sina. Sve je bilo u redu dok se nije dogodila tragedija. Na gradilištu gde je tada radio dogodila se nesreća: padajuća greda ga je udarila u glavu. Liam je preživeo, ali je izgubio pamćenje. Nije se sećao svog doma, imena voljenih, niti svog prošlog života.
Lekari su pokušavali da mu pomognu, ali sećanje mu se nije vraćalo. Počeo je da živi novi život, iz početka… i tada je upoznao mene. Zaljubili smo se, venčali, pravili zajedničke planove, a on je iskreno verovao da nikada ranije nije imao prošlost.
— Nisam znao, Ava — rekao je, gledajući u pod. — Obećao sam ti iskrenost, jer sam mislio da sam iskren.
Tek nedavno, nekoliko meseci pre našeg putovanja, počeli su da mu se vraćaju delovi sećanja. Lica. Kuća. Dečiji smeh. Ženski glas koji ga doziva po imenu. Ali bojao se da mi išta kaže dok se ne uveri da to nije samo plod njegove mašte. Pokušao je da pronađe svoju porodicu, ali njihov dom je prodat, a kontakti su se promenili.
A sada — slučajan susret. Ona ga je prva pronašla.
Sedeo sam u tišini. Pred očima su mi proleteli svi naši zajednički dani, svako jutarnje „dobro jutro“, svaka zajednička večera. Sve što smo zajedno izgradili. A sada — drugi život, kojem je nekada pripadao, a o kojem ja nisam imala pojma.
Sledećeg dana sastali smo se sa tom ženom. Rekla je da je tokom svih tih godina živela sa njihovim sinom u drugom gradu. Pokušavala je da se pomiri sa tim da ga nije uspela pronaći. Ipak, duboko u srcu, i dalje je verovala da će on jednog dana povratiti pamćenje i vratiti se.
Slušala sam je i razumela: ovo nije bila izdaja. To je bila tragedija u kojoj niko nije kriv.
Prošli su nedelje. Bilo je mnogo razgovora, suza i besanih noći. Dala sam mu vreme — i sebi takođe. On je osećao krivicu, ja — zbunjenost i strah od gubitka osobe koju volim.
Ali jednog večeri, sedeći na balkonu, shvatila sam da prava ljubav ne odlazi. Ne možemo promeniti prošlost, ali možemo izgraditi budućnost u kojoj ima mesta i za istinu i za nadu.
Sada često provodimo vreme sa njegovim sinom. Vidim kako Liam uči da bude otac, kako mu oči sijaju kada se dečak smeje. I znam da će uskoro naše dete doći u svet u kojem je ljubav jača od svih prepreka.
Brinite o onima koji su pored vas. Govorite istinu jedno drugome i ne odlažite važne reči. Život je previše krhak da bi ga trošili na tišinu. Prošlost ne briše sadašnjost — samo je čini dubljom.
Primjedbe