Automobil je kočio na uskoj ulici u centru Krakova. Nije bilo nijednog staračkog doma. Umesto sive sumorne zgrade, video sam malu, ali elegantnu kuću sa novo obojenom ogradom i cvećem u sadilicama pored prozora.
Agnessa je ugasila motor, pogledala me i prvi put posle dužeg vremena videla sam joj topli osmeh na licu.
“Mama, dobrodošla kući”, rekla je drhtavim glasom.
Nisam razumela. Izašli smo i ona me je prošetala po kući:
– Godinama sam štedio novac, radio prekovremeno, odbijao odmor. Znam da si mislila da želim da te napustim, ali zapravo sam kuvala nešto za tebe.
Ušao sam unutra i ostao bez reči. Kuća je mirisala na sveže drvo. Zidovi su prefarbani u belo, a u svetloj sobi napravljenoj posebno za mene nalazio se novi krevet, polica za knjige i velika fotografija mene i mog muža. Na noćnom ormariću je ležao buket cveća.
Suze su se uhvatile u oči.
– Ali … kako ste sve to uradili? – pitao sam jedva čujno.
Agnessa je sedela pored mene.
– Sakrila sam to da bih vas iznenadila. Kupio sam ovu kuću za nas dvoje. Ne želim da se brineš, ne želim da se osećaš usamljeno. Sve što imam Dugujem ti. Bila si mi majka, čak i ako me nisi rodila. Sada je moj red da se brinem o tebi.
Osetila sam kako mi se srce ponovo puni toplinom. Sav strah i bol koji će me zaboraviti rastvorili su se. Čvrsto sam je zagrlio i ona mi je zaplakala u naručju.
U tom trenutku sam shvatio jednostavnu istinu: prava ljubav nije u krvi, već u žrtvovanju, brizi i zahvalnosti.
Nekoliko dana kasnije, komšije su došle da nas pozdrave. Svi su rekli da retko vide ćerku tako odane majke. A ja sam, sedeći pored prozora, kada je sunce preplavilo sobu svetlošću, osećala da mi je, uprkos svim poteškoćama, život dao najveći dar: ćerku koja me nije napustila, već mi je dala novi početak.
Primjedbe