Kad je baka umrla, svi su mislili da je kuća prazna.
Ali svake noći, iz njene sobe čulo se tiho kucanje.
Majka je govorila da je to stari ormar. Otac je tvrdio da se kuća “slegla od zime”.
Ali ja sam znala — to nije ormar.
Baka je uvek govorila da kuće imaju dušu. “Ako voliš dom,” rekla bi, “on te čuva i kad te više nema.”
Tada sam bila dete i smejala se, ali sada, dok sam stajala ispred njenog zatvorenog vrata, nisam bila sigurna da je to samo priča.
Svetlo iz hodnika padalo je na kvaku. Zadrhtala sam, ali sam ipak otvorila vrata.
U sobi je sve bilo isto — pokrivač s cvetnim šarama, njene naočare na noćnom stočiću, i čaša s vodom koja nikako da ispari.
U vazduhu se osećao njen parfem — onaj isti, s mirisom lavande i sapuna.
Onda se opet čulo:
tok… tok… tok…
Ne iz ormara, ne iz prozora — nego iz zida, tačno iza ogledala.
Prišla sam, srce mi je lupalo kao nikad pre. Pomakla sam ogledalo — iza njega mala rupa, taman da provučem ruku.
Unutra metalna kutija, zamotana u staru maramicu.
Ruke su mi se tresle dok sam je otvarala. Unutra — desetine pisama, pažljivo složenih, svako s datumom.
Prvo sam otvorila ono s mojim imenom.
“Draga moja Maja,” pisala je, “ako čitaš ovo, znači da sam već otišla. Nemoj plakati. Nisam nestala — samo sam tu na drugi način. Svaki put kad čuješ kucanje, to ti govorim da nisam daleko.”
Na dnu je dodala:
“Pisala sam svima — i tvojoj mami, i tvojim sestrama. Ne otvaraj odmah sva pisma. Svako ima svoj trenutak.”
Sutradan sam skupila hrabrost i rekla roditeljima.
Otac se samo nasmejao: “Pa to je bila tvoja baka, uvek s nekom tajnom.”
Ali majka… majka je zaplakala.
Rekla je da i ona čuje kucanje svake noći, ali da se bojala priznati.
Tog dana smo svi zajedno otišli u bakinu sobu.
Seli smo, zapalili sveću, i čitali pisma jedno po jedno.
Svako je bilo drugačije — jedno s receptom za kolač, jedno s uspomenom na dedu, jedno s rečenicom koju niko nije očekivao:
“Nemojte prodati kuću. Ona je deo mene. Ako je čuvate, čuvaće i ona vas.”
Tada smo svi ponovo čuli tok… tok… tok…
Ali ovog puta — niko se nije uplašio.
Majka se nasmešila kroz suze i šapnula:
“Znam, bako. Čuvamo te.”
Primjedbe