Mali dječak bosonog je plakao dok je udarao po vratima automobila — kad sam pogledala unutra, srce mi je stalo.

To je trebao biti posve običan poslijepodnevni dan. Završila sam kupovinu i krenula prema svom automobilu kada mi je nešto čudno privuklo pažnju: mali dječak, bos na užarenom asfaltu. Svojim sitnim šakama neprestano je udarao po vratima crnog limuzinskog vozila.

Oko njega ni jednog odraslog. Ni glasa da mu odgovori. Samo taj srceparajući zvuk: jecaji djeteta izgubljenog usred praznog parkirališta.

Zastala sam ukočena, vrećice su mi ispale iz ruku. Njegovo lice bilo je crveno, malo tijelo podrhtavalo. Uhvatilo me za ruku iznenađujućom snagom, pokazujući očajnički prema zamagljenom prozoru automobila.

— „Dušo, gdje ti je mama? Tata?“ upitala sam tiho.

Nije odgovorio. Samo je odmahnuo glavom i nastavio udarati, njegovi jecaji lomili su se u bolnim hikotima.

Čučnula sam kraj njega, pokušavajući ga smiriti, dok sam dlanovima pritiskala staklo. Srce mi je već udaralo kao ludo. Nagnula sam se, pokušavajući bolje vidjeti, i u malom odmagljenom dijelu ostala sam ukočena.

Unutra je žena nepomično ležala na volanu. Glava joj je klonula naprijed, lice bolesno blijedo. Na suvozačevom sjedalu razbacane vrećice od namirnica podsjećale su da je još maloprije bila budna.

To je bila njegova majka. A više nije reagirala.

Adrenalin mi je prostrujao tijelom. Podigla sam dijete, izvukla mobitel i drhtavim prstima nazvala hitnu pomoć.

— „Dijete je vani, njegova majka je onesviještena u autu! Nalazimo se na parkiralištu supermarketa, na uglu Šeste ulice i Maple!“

Mališan se grčevito držao za moj vrat, suzama kvaseći mi košulju. Neprestano sam mu šaptala: „Izdži, sve će biti u redu, pomoć dolazi.“

Nekoliko minuta kasnije, zavijanje sirena razrezalo je zrak. Vatrogasci i bolničari su potrčali. Alati su zagrizli vrata i ubrzo ih pažljivo otvorili.

Spasioci su se nagnuli nad ženu, provjeravajući joj stanje. Vrijeme je djelovalo beskonačno. A onda je jedan od njih podigao pogled i čvrstim glasom rekao:

— „Još diše. Imamo je.“

Dječak je uhvatio majčinu ruku, polako se smirujući. A mene je obuzeo ogroman val olakšanja koji mi je gotovo slomio koljena.

Toga dana shvatila sam koliko se svakodnevica može preokrenuti u jednom trenutku. Jedna slabost, jedna sekunda neočekivanog, i dijete ostane samo moleći za pomoć pod užarenim suncem.

Nikada neću zaboraviti zvuk njegovih malenih šaka kako udaraju u lim, niti sliku te žene koju su živu odnijeli na nosilima. Od tada sam sigurna da nikad ne treba ignorirati situaciju koja izgleda neobično.