Svetlo u sali za bankete svetlelo je mekim, zlatnim sjajem, kao zalazak sunca na najlepši letnji večer. Sa plafona su visile tanke girlande lampica, a u pozadini je tiho svirala topla džez muzika.
Moj sveže oženjeni muž veseo je razgovarao kraj bara sa svojim prijateljima. Majka je sedela pored sestre i brata, potajno brišući suze da ne bi pokvarila šminku. Danijel, moj očuh, sedeo je za našim stolom i savijao salvete u uredan trougao — baš kao što je uvek radio za porodičnim večerama.
Sve je bilo prelepo. Sve je delovalo savršeno.
Izvukla sam iz torbice složenu papirnu karticu — kratak govor sa zahvalnicama, posebno važan za mene, jer je nekoliko rečenica bilo upućeno baš Danijelu.
Ali tada je ustao moj biološki otac. Došao je kasno i, kako se činilo, već malo pijan. Uzevši čašu, stao je i glasnije nego što je trebalo pitao:
— Mogu li reći nekoliko reči?
Neko je klimnuo glavom, neko čak i aplauzirao. Nasmejao se, blago se ljuljajući, i podigao čašu više.
— Od dana kada se rodila, — počeo je, — sanjao sam da joj poklonim lepo venčanje. Danas sam to učinio. Jer to je dužnost oca.
Te reči su bile kao udarac. U jednom trenutku opet sam se osećala kao šestogodišnja devojčica čiji su se roditelji upravo razveli.
Setila sam se one večeri kada me je majka sela na kuhinjski pod, držeći u jednoj ruci mog plišanog medu, a drugom me milovala po obrazu:
— Neko vreme ćemo biti samo nas dve, draga.
Otac se tada čak ni nije oprostio. Nije pozvao da nešto objasni. Jednostavno je nestao. Posle su usledili retki pozivi — nekoliko puta godišnje, za Božić i za moje rođendane. A onda ni to nije bilo. Naučila sam da ne čekam.
Ponekad je slao čekove, ponekad nije. Jedan se čak vratio poštom. Propuštao je sve važne trenutke u mom životu — prvi plesni nastup, školska takmičenja, moje uspehe i neuspehe. Ipak sam se nadala da će se nekad pojaviti.
Ali — nije.
Za to, Daniel se pojavio u našem životu kada sam imala osam godina. Miran, pažljiv, sa dobrim očima. Na trećem sastanku sa mamom doneo mi je slagalicu i slagali smo je zajedno. Dolazio je na svaki školski koncert, čak i ako sam stajala negde u uglu scene. Zamenjivao je trenera fudbala kad god je bilo potrebno i uvek je bio pored mene kad sam se loše osećala.
Jednom, neposredno pre početka fakulteta, ispostavilo se da školarina poskupljuje. Plakala sam u kuhinji, misleći da ću morati da odustanem od snova. Mama je bila nemoćna, a Daniel je tiho rekao:
— Nešto ću smisliti.
Uzeo je dodatni posao i jednostavno platio nedostajući iznos, ne očekujući zahvalnost.
Kada smo počeli da planiramo venčanje, upravo je on insistirao da imam sve o čemu sam sanjala. Platio je haljinu, mesto, hranu, cveće, fotografa. Na moj predlog da barem delimično pomognem odgovorio je:
— Ovo je moj poklon za tebe.
Želela sam da on vodi me do oltara, ali sa svojom posebnom nežnošću rekao je:
— Samo ako to zaista želiš. Taj dan je tvoj.
Moj biološki otac je, međutim, samo hladno odgovorio na poziv:
— Super. Doći ću sa nekim. Nadam se da to nije problem.
Pojavio se sa nepoznatom ženom i čašom u ruci. A onda je izgovorio taj govor, pripisujući sebi zasluge Daniela.
U sali je nastala neprijatna tišina. Pogledala sam na Daniela — sedeo je sa glavom spuštenom i stezao u rukama složenu salvete.
Shvatila sam da ovo ne mogu tako da ostavim. Ustala sam i, ne izgovarajući pripremljeni govor, rekla:
— Želim da se zahvalim nekome ko je zaista učinio da ovaj dan bude moguć. Ko je uvek bio pored mene, ko je pomagao, ko nikada nije očekivao priznanje, a uvek je podržavao.
Pogledala sam Daniela.
— Tata, ovo je tvoja zasluga. Volim te.
Zasvirali su aplauzi. Ustao je i čvrsto me zagrlio. Mama mu je uhvatila ruku.
Moj biološki otac nije progovorio ni reč ostatak večeri.
Primjedbe