Moj otac je u selu bio poznat kao "čovjek od kamena". Nikada ga nitko nije vidio u kavani, nikada nije kupio nove cipele dok se stare ne bi doslovno raspale, a svaka marka ili euro u našoj kući prevrtali su se tri puta prije nego što bi se potrošili.

Moj otac je u selu bio poznat kao "čovjek od kamena". Nikada ga nitko nije vidio u kavani, nikada nije kupio nove cipele dok se stare ne bi doslovno raspale, a svaka marka ili euro u našoj kući prevrtali su se tri puta prije nego što bi se potrošili.

Moja braća su ga se pomalo stidjela. "Škrtac", govorili bi kad bi ih odbio za skupe tenisice ili izlaske u grad. Ja sam ga, kao najmlađa, promatrala iz kuta, pitajući se zašto čovjek koji radi dva posla živi kao prosjak.

Svaki prvi u mjesecu, otac bi sjeo u svoj stari, zahrđali auto i otišao nekamo na par sati. Nikome nije govorio kamo ide, a vraćao bi se još šutljiviji i iscrpljeniji nego inače.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Moja braća su mislila da ima neku tajnu štednju, možda drugu obitelj ili kockarski dug.

Kad je otac iznenada preminuo prošle jeseni, braća su odmah preokrenula cijelu kuću tražeći tajne knjižice i skrivene hrpe novca. Nisu našli ništa osim praznih polica i starih računa.

Na dan pokopa, dogodilo se nešto što je cijelo selo ostavilo bez teksta. Pred našu kuću su stigla tri autobusa puna djece i mladih ljudi.

Svi su bili tihi, dostojanstveni, i svaki je u ruci nosio po jedan bijeli cvijet. Moja braća su se zbunjeno gledala, misleći da su pogriješili adresu. Tada je istupila jedna starija žena, časna sestra iz udaljenog doma za djecu bez roditelja, i prišla nam sa suzama u očima.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

"Vaš otac je bio naš jedini oslonac punih dvadeset godina", rekla je tiho, dok su joj se ruke tresle. "Svaki prvi u mjesecu, bez iznimke, donosio je pola svoje plaće.

Zahvaljujući njemu, ova djeca su imala knjige, toplu odjeću i krov nad glavom koji ne prokišnjava.

Kad bi mu netko pokušao zahvaliti, samo bi odmahnuo rukom i rekao da on to ne radi zbog hvale, nego zbog obećanja koje je dao svom bratu koji je odrastao u siromaštvu."

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Tada sam shvatila zašto je otac nosio zakrpane hlače i zašto nikada nije išao na more. Dok smo ga mi osuđivali zbog škrtosti, on je gradio budućnost djeci koja nisu imala nikoga. Moja braća su spustila glave, a onaj osjećaj srama zbog "siromašnog oca" pretvorio se u najteži teret koji će ikada nositi. Shvatili su da su oni bili ti koji su siromašni – siromašni duhom, dok je on bio najbogatiji čovjek kojeg je ovo selo ikada vidjelo.

Pouka: Istinska dobrota nema potrebu za publikom. Najveći ljudi često nose najskromnija odijela, jer svoju vrijednost ne mjere onime što pokazuju drugima, nego onime što čine kad ih nitko ne gleda.