Moja majka je bila žena koja je sve tajne svijeta nosila u naborima svoje crne marame. Bila je tiha, radišna i uvijek nekako odsutna, kao da joj je duša stalno na nekom drugom mjestu, dok joj tijelo obavlja teške seoske poslove.

Moja majka je bila žena koja je sve tajne svijeta nosila u naborima svoje crne marame. Bila je tiha, radišna i uvijek nekako odsutna, kao da joj je duša stalno na nekom drugom mjestu, dok joj tijelo obavlja teške seoske poslove. Moj otac, grub i glasan čovjek, držao je do zakona i tradicije više nego do rođene djece. U našoj kući se znalo: red, rad i strahopoštovanje. Ja sam bila najmlađa, ona koja je uvijek dobivala mrvice pažnje, dok su se moji stariji braća i sestre borili za očeve pohvale.

Kad je majka pala u postelju, cijelo se selo sjatilo da je isprati. Ležala je onako sitna, gotovo prozirna, dok su braća već u dvorištu tiho raspravljala o tome tko će dobiti šumu, a tko pašnjake. Ja sam sjedila pored nje, držeći joj ruku koja je mirisala na bosiljak i stare molitvenike. U jednom trenutku, kad su svi izašli iz sobe da popiju rakiju, majka je otvorila oči. Njezin pogled, koji je godinama bio zamagljen tugom, odjednom je bio oštar i bistar. Rukom mi je pokazala prema starom drvenom podu ispod ormara i prošaputala samo jednu riječ: „Ispod“.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Nakon sprovoda, kad su se strvinari razišli noseći obećanja o podjeli imovine, ostala sam sama u praznoj kući. Sjetila sam se njezinih riječi. Pomaknula sam teški hrastov ormar, ogrebala prste o grubu dasku i izvukla malenu limenu kutiju od bombona. Unutra nije bilo zlata, ni novca. Bila je to hrpa starih pisama, jedna izblijedjela fotografija nepoznatog čovjeka u vojnoj uniformi i papir na kojem je pisalo: „Vlasnički list – parcela 402“.

Otišla sam do te parcele, krševitog komada zemlje na samom rubu planine koji nitko nije htio jer se smatralo da je neplodan i bezvrijedan. Dok su se moja braća svađala oko plodnih njiva u dolini, ja sam šutjela i tražila da meni ostane taj „krš“. Smijali su mi se. „Uzmi tu kamenjaru, ionako si uvijek bila čudna kao i ona,“ rekao je najstariji brat, dok je otac samo odmahnuo rukom, već umoran od podjela.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Dva mjeseca kasnije, u selo su stigli ljudi u odijelima. Tražili su vlasnika parcele 402. Ispostavilo se da se upravo na tom „bezvrijednom“ kršu nalazi izvor termalne vode za koji je država planirala graditi lječilište. Vrijednost tog komada zemlje bila je veća nego cijelo imanje moga oca zajedno sa svim šumama i pašnjacima. Moja braća su pozelenila od bijesa, pokušavali su osporiti oporuku, govorili da sam majku „nagovorila“ dok je bila bolesna, ali papiri su bili čisti.

Ali to nije bilo ono najvažnije. U onim pismima sam otkrila istinu o majčinom životu. Saznala sam da je taj čovjek s fotografije bio njezina jedina prava ljubav, čovjek kojem je otac zabranio da joj se približi jer je bio siromašan. 

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Saznala sam da je cijeli život živjela s čovjekom kojeg nije voljela, čuvajući tu tajnu parcelu koju je naslijedila od svoje bake, samo da bi jednog dana osigurala slobodu djetetu koje je najviše nalikovalo njoj – meni.

Danas na toj zemlji stoji moderna građevina, a ja živim život kakav ona nikad nije mogla. Moja braća me više ne zovu, a otac je ostao sam u onoj velikoj kući, okružen tišinom koju je sam stvorio. Često odem na onaj proplanak, sjednem na kamen i zahvalim majci. Shvatila sam da najvrednije stvari ne dobivamo u nasljeđe javno i s ponosom, nego ih dobivamo u tišini, od onih koji su cijeli život trpjeli da bismo mi mogli progovoriti.

Pouka: Istinsko bogatstvo se često krije tamo gdje ga nitko ne traži – u srcima onih koji su šutjeli i čekali pravi trenutak da nas spase od onih koji nas ne cijene.