Kad su mi rekli da je moj sin poginuo, nisam vrištala. Nisam plakala. Samo sam sjela na pod i gledala u zid, kao da mi je neko ugasio cijeli svijet jednim potezom.
Rekli su: saobraćajna nesreća. Telo neprepoznatljivo. Zatvoren kovčeg. “Bolje je da ga ne vidiš takvog”, govorili su.
Sahrana je bila brza. Prebrza. Ljudi su dolazili, grlili me, plakali više od mene. Govorili: “Jaka si.” A ja sam bila prazna. Kao ljuštura bez duše.
Ali jedna stvar mi nije dala mira.
Na kovčegu nije bilo njegovog imena.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Samo broj.
Pitala sam. Rekli su: administrativna greška. Papiri. Procedura.
Mjesecima kasnije, noću sam počela sanjati istu scenu: moj sin stoji ispred kuće, mokar, prljav, sa krvavim rukama — ali živ. U snu mi ne govori ništa. Samo me gleda.
Jedne noći, probudila sam se i znala: on nije mrtav.
Počela sam kopati. Bukvalno i metaforički.
Otišla sam u bolnicu. U policiju. U arhive. Tražila zapisnike, slike, DNK nalaze. Svuda zid. Svuda tišina. Svuda isti odgovor: “Gospođo, vaš sin je mrtav.”
Ali onda mi je jedna čistačica u mrtvačnici šapatom rekla:
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
“Vaš sin nikad nije bio ovdje.”
Te riječi su mi zapalile tijelo iznutra.
Kroz poznanstva, prijetnje, suze i molbe — došla sam do istine.
Nije bilo nesreće.
Bio je svjedok.
Vidjeli su nešto što nije smio.
Neko je odlučio da je lakše da nestane nego da govori.
Napravili su lažnu smrt.
Lažni kovčeg.
Lažni ukop.
Lažni život za mene.
A pravi život za njega — negdje drugo, pod drugim imenom, bez majke, bez prošlosti, bez identiteta.
Posljednju informaciju sam dobila preko anonimne poruke:
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
“Živ je. Siguran je. Ali te nikada više ne smije vidjeti.”
Tog dana sam shvatila najokrutniju istinu:
👉 Nekad majci ne ubiju dijete.
👉 Nekad joj ga ukradu dok je živ.
👉 I natjeraju je da živi sa lažnom sahranom u srcu.
Svaki dan prolazim pored njegovog “groba”.
Svaki dan znam da unutra nema nikoga.
Svaki dan se molim za sina kojeg svijet smatra mrtvim —
a ja ga osjećam živog u svakom otkucaju srca.
Jer najteža sahrana nije ona kad izgubiš dijete…
nego ona kad ga izgubiš — a ono diše negdje, bez tebe.
Primjedbe