Svi su u selu bježali od „lude Mare“, a kad je umrla, u njezinu dvorištu se okupila kolona koju nitko nije očekivao

U našem selu Mara je bila tema svake kave. Živjela je u trošnoj kućici na samom kraju puta, uvijek u crnini, s maramom navučenom do očiju. Djeci su govorili: „Ne idi blizu Marine ograde, ona je čudna, tko zna što tamo radi.“ Odrasli su okretali glavu kad bi prošla, šapućući o tome kako je „sigurno prokleta“ jer joj je muž rano umro, a djecu nikad nije imala.

Zvali su je „luda Mara“. Smijali su se njezinoj staroj odjeći i tome što svako jutro ide u grad s dvije velike, teške torbe, a vraća se kasno navečer, umorna i pogrbljena. „Sigurno prosi“, govorila je moja susjeda, popravljajući svoju skupu frizuru. „Sramota za selo.“

Tišina koja je trajala desetljećima

Ja sam bio jedini koji joj je ponekad nacijepao drva. Ne iz velike dobrote, nego jer mi je bilo žao gledati kako se muči. Nikad mi nije hvala rekla. Samo bi mi ostavila jabuku ili komad domaćeg kruha na panju. Bila je to žena od kamena, barem sam tako mislio.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Prošle zime, Mara je tiho otišla. Nađena je u svojoj kuhinji, pored peći koja se odavno ugasila. Na sprovod je došlo nas petero, čisto da se kaže da je netko bio. Župnik je odradio svoje, a selo je već planiralo tko će kupiti njezinu zemlju jer je „ionako ničija“.

Dan kada je selo zanijemilo

Tri dana nakon sprovoda, pred Marinu kapiju stala su tri velika crna automobila i jedan kombi. Iz njih su izašli ljudi u odijelima, ali i mladi ljudi, studenti s ruksacima, pa čak i jedna majka s djetetom u kolicima. Svi su plakali.

Cijelo selo se okupilo na ogradama, vireći kao hijene. „Tko su ovi? Što hoće od te straćare?“ pitali su se.

Tada je istupio stariji čovjek, poznati odvjetnik iz grada, i zamolio nas nekoliko susjeda da uđemo. Na stolu u Marinoj maloj sobi stajale su uredno složene bilježnice i gomila uplatnica.

Tajna dvije torbe

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

„Mara nije prosila,“ rekao je odvjetnik dok su mu se oči caklile. „Mara je trideset godina radila kao čistačica u tri različite smjene. Sve što je zaradila, do zadnjeg centa, uplaćivala je u zakladu za djecu bez roditelja i za liječenje onih koje je sustav zaboravio.“

Otvorio je jednu od bilježnica. Unutra su bile slike djece. „Ovaj mladić ovdje je danas kirurg. Mara mu je platila školovanje. Ova djevojka je učiteljica. Mara joj je kupila prvi stan. Ona majka koju ste vidjeli vani... njezino dijete je živo jer je Mara tri godine skupljala novac za operaciju u inozemstvu, dok ste joj se vi smijali jer nosi iste cipele već petnaest godina.“

One dvije teške torbe koje je nosila? Bile su pune starih novina i boca koje je skupljala usput da dobije koji cent više za „svoju djecu“.

Gorka kava pokajanja

U prostoriji je nastao tajac. Onaj težak, sramotan tajac koji te peče u grlu. Moja susjeda, ona s frizurom, samo je spustila glavu i izašla van. Više nikad nije spomenula Maru.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Marin posjed nije prodan. Ta djeca, koju je ona smatrala svojom, pretvorila su njezinu kućicu u mali muzej dobrote. Na vratima piše samo jedna rečenica: „Bogatstvo nije u onome što skupiš, nego u onome što podijeliš dok nitko ne gleda.“

Danas, kad prođem pored tog mjesta, skinem kapu. Ne zbog „lude Mare“, nego zbog najveće žene koju je ovo selo ikad imalo, a koju nismo bili dostojni ni pozdraviti.

Pouka: Ljudi vide samo vašu fasadu, ali Bog vidi vašu građu. Ne trudite se opravdati onima koji vas sude po odjeći, jer kad se zavjese spuste, vaša djela će govoriti jezicima koje zloba ne razumije.