U našem mjestu baka Jela bila je sinonim za neimaštinu. Živjela je u maloj kući od nepečene cigle, onoj što ljeti miriše na prašinu, a zimi na vlagu i jeftini ugalj.

U našem mjestu baka Jela bila je sinonim za neimaštinu. Živjela je u maloj kući od nepečene cigle, onoj što ljeti miriše na prašinu, a zimi na vlagu i jeftini ugalj. Svi smo je znali po iznošenom kaputu koji je bio stariji od većine nas i po tome što bi u lokalnoj pekari uvijek tražila „jučerašnji kruh“, onaj u pola cijene. Moja majka bi joj ponekad poslala tanjur juhe, a baka Jela bi ga prihvatila s takvom skromnošću da bi vas bilo sramota što imate više od nje.

Imala je troje djece. Sinovi su bili „uspješni“ ljudi u gradu, vozili su automobile koji su koštali kao tri njezine kuće, a kćer se udala za nekog bogataša u inozemstvu. Dolazili su rijetko, obično jednom godišnje, tek toliko da se parkiraju ispred te njezine straćare, podignu prašinu i odu nakon pola sata, ostavljajući joj po deset eura „za kavu“. Govorili su susjedima: „Stara je tvrdoglava, ne želi u dom, a mi nemamo vremena da je dvorimo.“

Svi smo je žalili. Govorilo se: „Jadna Jela, podigla vukove, a ne djecu.“ No, Jela se nikad nije žalila. Sjedila bi na onom svom rasklimanom pragu, plela vunene čarape i gledala u daljinu s nekim mirom koji nitko nije razumio.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

A onda je baka Jela tiho zaspala jedne svibanjske noći.

Djeca su stigla brže nego ikad. Već sutradan, dok su susjedi još palili svijeće, sinovi su počeli premjeravati dvorište. „Ovo je odlična lokacija za vikendicu“, govorio je stariji, dok je mlađi već prebirao po ladicama tražeći staru obiteljsku štednu knjižicu. Bili su uvjereni da je starica negdje sakrila crni fond, neku „slamaricu“ od koje bi mogli zatvoriti svoje kredite.

Prevrnuli su cijelu kuću. Našli su samo stare slike, hrpu pisama koja im je pisala (a koja nikad nije poslala) i jednu staru kutiju od keksa sakrivenu duboko u madracu. Kad su je otvorili, oči su im zasjale. Unutra je bila hrpa uplatnica i jedan pravni dokument.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Mislili su da su to dionice ili nasljedstvo nekog daljnjeg rođaka. Ali, kad je odvjetnik pročitao papire, u sobi je nastao muk od kojeg se ledila krv.

Baka Jela nije bila siromašna. Njezin muž, naš pokojni djed Marko, ostavio joj je prije trideset godina golemo imanje u zaleđu koje je ona potajno prodala državi kad se tamo gradio autoput. Dobila je novac o kojem njezina djeca nisu mogla ni sanjati. Ali, umjesto da im kupi nove automobile i stanove, Jela je taj novac stavila u poseban fond.

Svaka ona uplatnica u kutiji bila je dokaz: baka Jela je godinama, svaki mjesec, uplaćivala pune iznose za stipendije dvadesetero djece iz našeg sela koja nisu imala roditelje ili čiji roditelji nisu mogli platiti školovanje. Dokument koji su sinovi držali u rukama nije bio dar za njih – bio je to ugovor o osnivanju zaklade koja svu njezinu preostalu imovinu prepisuje lokalnom sirotištu.

Za svoju djecu ostavila je samo jedno pismo:

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

„Dala sam vam život, školovala vas i pustila da postanete ljudi. Čekala sam trideset godina da me netko od vas pita 'Majko, trebaš li što?', a ne da samo gledate u moje ruke kad odlazite. Pošto ste bili previše zauzeti svojim bogatstvom da biste vidjeli moju starost, odlučila sam svoje bogatstvo dati onima koji nemaju ništa, ali znaju reći 'hvala'. Vaš nasljedstvo su vaši skupi auti, a moje nasljedstvo su djeca koja će sutra postati bolji ljudi nego što ste vi bili.“

Sinovi su pobjesnjeli, kćer je vrištala o nepravdi, ali zakon je bio jasan. Izbačeni su iz vlastite pohlepe. Danas, na onom mjestu gdje je bila njezina kućica, stoji mali park s klupom na kojoj piše: „Ovdje je živjela najbogatija žena na svijetu, koja je jela jučerašnji kruh da bi drugi imali sutrašnjicu.“

Pouka: Ne mjerite čovjeka po onome što nosi na sebi, nego po onome što ostavlja iza sebe. Majčino srce vidi dalje od dječjeg oka, a pravda uvijek nađe put, čak i kad se čini da je zakopana u prašini stare cigle.