Toma se pojavio već u zoru. Kola bez tablica, pogled koji se nije promenio od dana kad smo zajedno čistili granicu. Nije postavljao suvišna pitanja — samo je klimnuo, pogledavši mi lice. — Gde je on? — kratko je pitao. — Dolazi uveče. Kuća pod obezbeđenjem. Najmanje pet ljudi. Toma je zijevnuo, otvorio gepek — unutra dve torbe: oprema, metalni kofer i stara puška sa prigušivačem. Klasično. — Sećaš se da sam u penziji? — pitao sam. — Svi smo mi u penziji — nasmejao se. — Dok nas neko ne podseti ko smo zapravo. Jana se probudila oko osam. Bleda, s očima punim opreza, ali bez onog očaja iz noći. Toma joj je pružio šolju kafe. — Ko si ti? — pitala je sumnjičavo. — Tvoj novi komšija — promrmljao je. — Ponekad takav komšija rešava probleme. Pogledala me je. Klimnuo sam. Dalje pitanje nije bilo potrebno. Vožnja do Pavlovićeve kuće bila je precizna, po starim obaveštajnim pravilima: tri rute, ogledala, distanca. Njegova „firma“ — ceo sprat poslovnog centra uz reku. Na krovu kamere, pri ulazu telohranitelji u odelima. Toma je gledao i brojao. — Sedam napolju, dvojica unutra. Jedan za monitorom. Standardno. — Uveče će ih biti više — rekao sam. — Tim bolje — izustio je Toma.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
— Više svedoka čuda. Jana je ostala u kolima, za volanom. Ruke su joj drhtale, ali je po prvi put posle mnogo meseci izgledala živo. Video sam kako u njoj oživljava ono što sam je nekad učio — hladan proračun preživljavanja. Do večeri, grad je opet potonuo pod kišom. Vratili smo se u stan. Toma je proverio prozore, spustio roletne, izvadio detektor frekvencija. Čisto. Seo sam, otvorio notes i još jednom prebrojao imena — obezbeđenje, vozač, advokat. Ljudi koji su pokrivali Pavlovića. Sad sam znao odakle početi. — Marko — Toma mi je stavio ruku na rame — siguran si da želiš sam? — Da. Ovo nije operacija. Ovo je porodica. Klimnuo je. Izvadio mali srebrni USB iz kofera. — Tu je sve. Njegovi računi, transferi, papiri. Moj čovek je tri godine kopao. Ako ovo izbaciš na mrežu, od njega neće ostati ništa. Ali prvo — mora znati da te ne sme dirnuti. Uzeo sam USB. Metal je bio hladan, kao odluka u meni. Pavlović se vratio kasno. Oko deset uveče. Videli smo kako njegov crni „Mercedes“ staje ispred. Jana je stajala kraj prozora, bleda kao sneg.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
— Hoćeš da ja to završim? — upitao je Toma. — Brže će biti. — Ne — rekao sam. — Ovo je moj dug. Kada je Pavlović ušao, nije stigao ni da se iznenadi. Iskoračio sam iz kuhinje, stao ispred. Zastao je, zapanjen, bez ijedne reči. — Marko? Šta ti… Udarac je bio tačan. Suv, oštar, u pleksus. Telo se presavilo. Pustio sam ga da udahne. — Ona više nije tvoja igračka — rekao sam mirno. — Njena krv je tvoja poslednja greška. Pokušao je da se ispravi, ali Toma je već bio iza njega, cev hladna na vratu. — Ne možeš mi ništa dokazati — promrmljao je Pavlović. — Imam ljude, veze, papire… Bacio sam USB na sto. — Sve je već dokazano. Mreža zna ko si. Sutra će ti lice biti na naslovnicama. I niko te više neće zvati „gospodin odbornik“. Razumeo je. I prvi put se uplašio. Iskreno. Srušio se na pod, pogled mu je lutaо. Napolju su zavijale sirene. Toma se okrenuo — bljeskovi modrih svetala preko mosta. Samo se nasmejao: — Brzo su reagovali.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
— Neka dođu — rekao sam, pogledavši Janu. — Važno je samo da ona živi. Izašli smo službenim liftom. Na ulicama već policijski kombiji, neko viče. Toma je upalio „Land Rover“. Jana je sela pozadi, umotana u ćebe. Grad je prolazio u mutnim odsjajima farova i kiše. — Šta sad? — pitao je Toma. — Sad — tišina. Nekoliko nedelja ćemo nestati, posle idemo na jug. Jana će početi iznova. Otvorila je oči, po prvi put se nasmejala. — Tata… hvala ti. — Ne zahvaljuj se — rekao sam gledajući svetla. — Samo sam uradio ono što sam odavno morao. Kola su nestala u kišnoj noći. Iza nas — grad gde zakon ništa ne znači. Ispred — put, napokon slobodan. Toma je uključio radio. Kratke vesti: „U Novom Sadu uhapšen odbornik Robert Pavlović. Istraga otkrila dokaze o porodičnom nasilju i korupciji…“ Zatvorio sam oči. Svet napolju se budio. I prvi put posle mnogo godina — disao sam ravno. Kraj.
Primjedbe