Preskoči na glavni sadržaj

Zanimljivosti

Pretraži ovaj blog

Home
MAČKE
PSI
KONJI
ZANIMLJIVOSTI
Poučne Priče
Kontakt

Postovi

"Imala sam 10 godina. Odlučila sam skupljati novac prije maminog rođendana"

dana srpnja 11, 2025

Dohvati vezu
Facebook
X
Pinterest
e-pošta
Druge aplikacije

“Mama i baka su prodale porodičnu kuću koju su dijelile”

dana srpnja 09, 2025

Dohvati vezu
Facebook
X
Pinterest
e-pošta
Druge aplikacije

ISPOVIJEST: Vrlo lijep par bio je vjenčan više od 10 godina i nisu imali ni jednog djeteta, a bližila im se 11. godina…

dana srpnja 09, 2025

Dohvati vezu
Facebook
X
Pinterest
e-pošta
Druge aplikacije

IRONIČNO: Ovo je najbolje pismo razvoda braka ikad napisano!

dana srpnja 09, 2025

Dohvati vezu
Facebook
X
Pinterest
e-pošta
Druge aplikacije

Poučna priča: U raj odlaze samo oni koji ne napuštaju svoje

dana srpnja 09, 2025

Dohvati vezu
Facebook
X
Pinterest
e-pošta
Druge aplikacije

POUČNA PRIČA: Čovjek i mačka

dana srpnja 09, 2025

Dohvati vezu
Facebook
X
Pinterest
e-pošta
Druge aplikacije

Priča: Nana

dana srpnja 09, 2025

Dohvati vezu
Facebook
X
Pinterest
e-pošta
Druge aplikacije

Priča o briljantnoj ženskoj domišljatosti

dana srpnja 09, 2025

Dohvati vezu
Facebook
X
Pinterest
e-pošta
Druge aplikacije

PRIČA: Na autobuskoj stanici dolazak autobusa čekali su starac i jako tužna trudnica

dana srpnja 09, 2025

Dohvati vezu
Facebook
X
Pinterest
e-pošta
Druge aplikacije

FB Stranica

Popularno

Mi s mojom suprugom mrzimo naše unuke. Da! Upravo mrzimo, i za to nije kriva samo naša kćer.

Ovo će zvučati čudno, ali mi s suprugom mrzimo naše unuke. Prije nego što nas počnete osuđivati, pročitajte našu priču i zamislite se na našem mjestu. Trudnoća naše kćeri prolazila je s komplikacijama. Ubrzo smo saznali da će imati blizance. Našoj sreći nije bilo kraja, jer o blizancima nismo ni mogli sanjati. Kada su unuci rođeni, našu kćer čekao je dug put rehabilitacije. Dok je kćer ležala u bolnici, mi s suprugom smo se brinuli o dječacima, a nakon što je kćer otpuštena iz bolnice, također smo joj pomagali, jer joj je bilo potrebno vrijeme da se vrati normalnom životu. S vremenom se kćer navikla na našu pomoć i počela je bez razloga dovoditi unuke k nama, kako bi imala više slobodnog vremena. Isprva je s dječacima bilo lako, ali su ubrzo postali nepodnošljivi. Kćer nije govorila svojoj djeci riječ “Ne”, pa su oni doslovno za nekoliko minuta nakon dolaska prevrnuli cijelu našu kuću naglavačke. Dječaci nisu razumjeli riječi, a jednom sam jednog od njih udario po stražnjic...

“Sestra mi se bogato udala, iz ljubavi,kako ona kaže”

“Sestra mi se bogato udala, iz ljubavi,kako ona kaže. Ja sam 4. srednje i živim jos s roditeljima, trenutno smo u fazi da štedimo novac kako bih mogla na fakultet.Stoga smo odlučili da ne kupujemo odjeću i ostale stvari pretjerano, tek koliko nam treba. Moja sestra je svaki dan u novim dizajnerskim krpicama. Nedavno nas je zvala da si dođemo izabrati odjeću iz njenog ormara, jer mijenja svu garderobu. Čekali smo tatu da dođe s posla da možemo ici autom, a kada smo došli zatekao nas je prizor ormara punog odjećom kako gori na sred dvorišta. Bili smo izvan sebe. Princeza je mislila da nećemo doći, jer nam je trebalo 3 sata, a ona nema toliko vremena.Ne mogu vjerovati u što mi se sestra pretvorila.” Dotakla je dno dna, a misli da je na vrhu.

"Kada je muž umro, djeca su me pitala samo jedno: ‘Gdje su papiri od kuće?’"

Nisam plakala kad je otišao. Možda sam već bila isplakala sve dok je bolovao. Četrdeset godina braka. Dvoje djece. Sve smo u njih uložili — i zdravlje, i pare, i snove koje nismo stigli imati za sebe. Nekad su me zvali svakog dana. A onda su pozivi postali tihi. Pa kratki. Pa rijetki. Kad je muž umro, došli su oboje. Nisam još ni suđe oprala od posljednje posjete sahrani, a sin me pitao: - Mama, jesi li pronašla papire od kuće? A kćerka, tiho, kao da mi pravi uslugu: - Samo da znamo… čisto da se zna šta je čije. Pogledala sam ih. Oboje. Moju djecu. One koje sam držala kad su imali temperaturu. Koje sam hranila iz svog tanjira kad nije bilo dovoljno. One zbog kojih sam nosila iste cipele sedam zima. Rekla sam samo: - Papiri su kod notara. I okrenula se. Tri dana kasnije, dobili su poziv. U testamentu je pisalo: - “Kuću ostavljam onome ko me ne pita šta je njegovo, nego kako sam.” Ništa više. A znaš šta je najtužnije? To nije bila ni kćerka, ni sin. Bio je to komšijin unuk. ...

"Godinama sam šutjela. A onda sam otišla – bez poruke, bez pozdrava. I tad su me prvi put tražili."

Bila sam žena kakvu ne primjećuju. Uvijek prva ustajala, zadnja legala. Djeca su imala sve — od užine do peglanih majica. Muž je imao mir, večeru, urednu kuću. Imala sam i posao, ali su svi govorili da ne "moram", jer muž "zarađuje dovoljno". Nisam se bunila. Šutjela sam kad bi me prekidao. Kad bi me prekoravao pred djecom. Kad bi mi za rođendan kupio set noževa. - “Šta ćeš ti sama?” — često je govorio. - “Gdje bi ti, takva, mogla?” S vremenom sam prestala govoriti. Počela sam nestajati iznutra. A onda je došao dan kad sam otišla. U torbi: par stvari, dokumenti, i tišina. Nisam ostavila poruku. Nisam zvala. Samo sam otišla. Tri dana su šutjeli. Četvrtog dana, muž je nazvao moju sestru: - “Jesi li čula nešto?” Djeca su pisala poruke: “Mama, gdje si?” “Mama, hoćeš li se vratiti?” Odjednom sam postojala. Tri mjeseca kasnije, sjedim u podstanarskom stanu. Mali, ali miran. Učim ponovo disati. Ponekad plačem, ali više ne šutim. Jednog dana poštar mi donese pis...

"Kad je otac umro, svi su mislili da će kuća pripasti bratu. A onda je advokat pročitao pismo koje je sve promijenilo."

Cijelog života sam bila “ona tiha”. Moj brat – zlatni sin. Sve mu se opraštalo. I kad je napustio školu, i kad je prokockao pola tatinog novca, i kad je jednom udario tatu jer mu nije htio dati još. Mama je šutjela. Ja sam šutjela. Samo je otac gledao daleko, u zid. Brinula sam se o njima kad su ostali sami. Ja sam im kuhala, čistila, vodila ih doktorima. Brat bi došao jednom mjesečno – da pokupi penziju. Kad je otac pao u postelju, bio je tih. Ali svaki put kad bih mu mijenjala jastuk, stisnuo bi mi ruku. Jednom je rekao: “Ti si moja kuća.” Nisam to zaboravila. Kad je preminuo, brat je odmah okupio rodbinu, zvao advokata, iznosio planove: - “Kuću ćemo prodati. Ja uzimam gornji sprat, sestri može šupa ako hoće.” Sjela sam u ćošak i šutila. Nisam očekivala ništa. Navikla sam. A onda je advokat izvukao žutu kovertu. - “Ovo je otac lično donio prije tri mjeseca. Rekao je da se pročita tek nakon sahrane.” Brat se nasmijao. - “Ma to je nešto formalno.” Ali pismo je glasilo ovako: ...

Disclaimer / Terms and Conditions / Privacy Policy

Ovo je fikcija. Imena, likovi, mjesta i događaji ili su plod autorove mašte ili se koriste fiktivno. Svaka sličnost sa stvarnim događajima ili lokalitetima ili osobama, živim ili mrtvim, potpuno je slučajna.

Pokreće Blogger

Copyright © 2024