Kad sam vidio što naš osamnaestogodišnji pomoćni radnik radi s komadom starog kruha, prvi put u trideset godina rada na gradilištu nisam znao što reći. Sjedio je sam iza zgrade, misleći da ga nitko ne vidi. Prelomio je suhu šnitu kruha na dva dijela. Jednu polovicu polako je pojeo, a drugu pažljivo zamotao u već korištenu salvetu i spremio u ruksak. Pokraj njega stajala je samo boca vode iz slavine. U tom trenutku shvatio sam zašto taj dečko svakoga dana nestaje kad dođe vrijeme za ručak. Ali još nisam znao koliko toga nosi na svojim leđima.
Kad sam vidio što naš osamnaestogodišnji pomoćni radnik radi s komadom starog kruha, prvi put u trideset godina rada na gradilištu nisam znao što reći. Sjedio je sam iza zgrade, misleći da ga nitko ne vidi. Prelomio je suhu šnitu kruha na dva dijela. Jednu polovicu polako je pojeo, a drugu pažljivo zamotao u već korištenu salvetu i spremio u ruksak. Pokraj njega stajala je samo boca vode iz slavine. U tom trenutku shvatio sam zašto taj dečko svakoga dana nestaje kad dođe vrijeme za ručak. Ali još nisam znao koliko toga nosi na svojim leđima.