Preskoči na glavni sadržaj

Zanimljivosti

Pretraži ovaj blog

Home
MAČKE
PSI
KONJI
ZANIMLJIVOSTI
Poučne Priče
Kontakt

Postovi

Pas shvaća da njegov vlasnik više ne stoji iza njega, njegova reakcija je neprocjenjiva

dana ožujka 31, 2021

Dohvati vezu
Facebook
X
Pinterest
e-pošta
Druge aplikacije

Preslatko mače pokušava piti na slamku. To je nešto najslađe što ćete vidjeti danas.

dana ožujka 30, 2021

Dohvati vezu
Facebook
X
Pinterest
e-pošta
Druge aplikacije

Mačka se upoznaje sa ježom na kauču, ali šta kada pokuša sjesti na njega?

dana ožujka 30, 2021

Dohvati vezu
Facebook
X
Pinterest
e-pošta
Druge aplikacije

Zlatni retriveri i haski žele dobrodošlicu novorođenim mačićima

dana ožujka 29, 2021

Dohvati vezu
Facebook
X
Pinterest
e-pošta
Druge aplikacije

Porodica medvjeda odlučila da se zabavi na igralištu

dana ožujka 27, 2021

Dohvati vezu
Facebook
X
Pinterest
e-pošta
Druge aplikacije

Neobićno prijateljstvo između mladunca tigra i psa

dana ožujka 27, 2021

Dohvati vezu
Facebook
X
Pinterest
e-pošta
Druge aplikacije

Pas prdi dok spava, ali mačka koja odmara iza to ne može ignorisati

dana ožujka 26, 2021

Dohvati vezu
Facebook
X
Pinterest
e-pošta
Druge aplikacije

SRCE DA VAM STANE: Čovjek se opušta u prirodi, a zatim ogromni smeđi medvjed odluči sjesti pored njega

dana ožujka 26, 2021

Dohvati vezu
Facebook
X
Pinterest
e-pošta
Druge aplikacije

Najslađa stvar koju ćete danas vidjeti – Umorni pačići drijemaju

dana ožujka 25, 2021

Dohvati vezu
Facebook
X
Pinterest
e-pošta
Druge aplikacije

FB Stranica

Popularno

"Kad je otac umro, svi su mislili da će kuća pripasti bratu. A onda je advokat pročitao pismo koje je sve promijenilo."

Cijelog života sam bila “ona tiha”. Moj brat – zlatni sin. Sve mu se opraštalo. I kad je napustio školu, i kad je prokockao pola tatinog novca, i kad je jednom udario tatu jer mu nije htio dati još. Mama je šutjela. Ja sam šutjela. Samo je otac gledao daleko, u zid. Brinula sam se o njima kad su ostali sami. Ja sam im kuhala, čistila, vodila ih doktorima. Brat bi došao jednom mjesečno – da pokupi penziju. Kad je otac pao u postelju, bio je tih. Ali svaki put kad bih mu mijenjala jastuk, stisnuo bi mi ruku. Jednom je rekao: “Ti si moja kuća.” Nisam to zaboravila. Kad je preminuo, brat je odmah okupio rodbinu, zvao advokata, iznosio planove: - “Kuću ćemo prodati. Ja uzimam gornji sprat, sestri može šupa ako hoće.” Sjela sam u ćošak i šutila. Nisam očekivala ništa. Navikla sam. A onda je advokat izvukao žutu kovertu. - “Ovo je otac lično donio prije tri mjeseca. Rekao je da se pročita tek nakon sahrane.” Brat se nasmijao. - “Ma to je nešto formalno.” Ali pismo je glasilo ovako: ...

"Kad su me izveli iz rodilišta, niko nije došao po mene..."

Zvala se Anđela. Imala je 24 godine kad je rodila sina. Otac djeteta je nestao čim je saznao da je trudna. Roditelji su joj okrenuli leđa jer "nije znala čuvati obraz kuće". Porodila se sama. U maloj bolnici, u sobi bez cvijeća, bez posjete, bez ijednog zagrljaja. Sestre su joj tiho prilazile, spuštale poglede. Nisu imale šta reći. Kad je došao dan otpusta, sve majke su redom izlazile iz sobe, u zagrljaj muževa, roditelja, sa balonima i nosilicama, veselim uzvicima i suzama radosnicama. A Anđela? Sjedila je na ivici kreveta, držeći sina u starom ćebencetu, gledajući u vrata. Čekala je. Satima. Jedna starija sestra je šaptala: "Dušo, jesi li sigurna da neko dolazi po tebe?" Ona je klimnula, iako nije imala koga da zovne. Kad su ugasili svjetla na hodniku, neko je prišao tiho i rekao: "Možete ostati još jednu noć… samo da vidimo šta ćemo." U tom trenutku, došla je čistačica. Mirjana. Žena od 60-ak godina, sijede kose i toplih očiju. Tiho joj je ...

"Godinama sam šutjela. A onda sam otišla – bez poruke, bez pozdrava. I tad su me prvi put tražili."

Bila sam žena kakvu ne primjećuju. Uvijek prva ustajala, zadnja legala. Djeca su imala sve — od užine do peglanih majica. Muž je imao mir, večeru, urednu kuću. Imala sam i posao, ali su svi govorili da ne "moram", jer muž "zarađuje dovoljno". Nisam se bunila. Šutjela sam kad bi me prekidao. Kad bi me prekoravao pred djecom. Kad bi mi za rođendan kupio set noževa. - “Šta ćeš ti sama?” — često je govorio. - “Gdje bi ti, takva, mogla?” S vremenom sam prestala govoriti. Počela sam nestajati iznutra. A onda je došao dan kad sam otišla. U torbi: par stvari, dokumenti, i tišina. Nisam ostavila poruku. Nisam zvala. Samo sam otišla. Tri dana su šutjeli. Četvrtog dana, muž je nazvao moju sestru: - “Jesi li čula nešto?” Djeca su pisala poruke: “Mama, gdje si?” “Mama, hoćeš li se vratiti?” Odjednom sam postojala. Tri mjeseca kasnije, sjedim u podstanarskom stanu. Mali, ali miran. Učim ponovo disati. Ponekad plačem, ali više ne šutim. Jednog dana poštar mi donese pis...

"Udala sam se u subotu, a nisam ni slutila da ću toliko plakati na kraju dana svog vjenčanja..."

"Udala sam se u subotu, a nisam ni slutila da ću toliko plakati na kraju dana svog vjenčanja, da mi neće biti dobro. Nakon što su se gosti razišli, ja i moj muž smo počeli pregledati poklone… koverte i sve što smo taj dan od svojih priajtelja i rodbine dobili. Rukopis na jednoj koverti mi je odmah privukao pažnju. Bio je to rukopis moga djeda. Odmah sam odlučila da provjerim koliko novca mi je djed dao za moju sretnu budućnost, a kada sam otvorila zaprepastila sam se. 5 eura je bilo… samo, ali onda sam vidjela da je u koveri i pismo. Izvadila sam ga i počela čitati, a na prvoj rečenici su mi krenule suze na oči. Napisao mi je da je taj dan bio najponosniji i najsretniji čovjek na svijetu, jer gledao kako postajem samostalna žena, kako počinjem da gradim svoju porodicu. “Cijeli bih ti svijet poklonio kad bih mogao, ali nemam više, ne mogu… Odvojio sam ovoliko…” Iskreno u prvi trenutak sam se razočarala, osjećala poniženom… nije zbog novca, već sam u tom trenutku osjeća...

"Starica je svake večeri stajala ispred iste kuće..."

Stanari u novom naselju su je primijetili odmah. Siva marama, stara torba, istrošeni kaput. Uvijek ista poza – stoji pred kućom broj 17, gleda u prozor na drugom spratu, pa polako odlazi kad padne noć. Neki su govorili da je izgubljena. Drugi da je senilna. Treći su samo okretali glavu. Jednom je neko pokušao prići. Pitao je: “Bako, tražite li nekoga?” Rekla je tiho: “Ne tražim… čekam.” Pričalo se da je kuća prazna. Vlasnici su se nedavno doselili iz inostranstva, mladi par s dvoje male djece. Nisu znali ko je ta žena ni zašto se svake večeri pojavljuje. Počeli su zaključavati kapiju, spuštati roletne. Ali starica nije odustajala. Sve dok jednog dana nisu došli policajci. Neko ju je prijavio. Sjeli su s njom na klupu: “Bako, zašto ste svaki dan ovdje?” Pogledala ih je i rekla: “U toj kući je nekada živjela moja kćerka. U toj sobi, na spratu, ljuljala je mog unuka. Nisu me pustili unutra kad su se preselili. Samo su rekli da idem, da sam stara i da im smetam. Ali ja... nisa...

Disclaimer / Terms and Conditions / Privacy Policy

Ovo je fikcija. Imena, likovi, mjesta i događaji ili su plod autorove mašte ili se koriste fiktivno. Svaka sličnost sa stvarnim događajima ili lokalitetima ili osobama, živim ili mrtvim, potpuno je slučajna.

Pokreće Blogger

Copyright © 2024