Ona je oduvek volela da provodi vreme sa svojim dedom Valterom.
Još od detinjstva slušala je kako joj čita knjige — sa posebnom intonacijom, kao da proživljava svaki redak. Ali poslednje četiri godine su sve promenile: deda je oslepao. Sada je ona postala njegov glas, čitajući mu omiljene priče.
Jednog letnjeg dana odlučili su da naprave pauzu od klasika i potraže nešto novo na staroj polici koju dugo niko nije pregledao. Zozija je naišla na izbledelu crvenu knjigu čija je korica bila gotovo potpuno izlizana. Pažljivo ju je izvukla, kao da je to dragoceni blago iz prošlosti, i donela dedi.
«Nešto si našla?» upitao je, čuvši njene korake.
«Knjiga bez naslova. Ali je… topla na dodir. Kao da je čekala,» nasmešila se devojčica.
Valter je prešao rukom preko korice i iznenada se zaledio.
«Ovo sam… ja…» progutao je knedlu. «Margaret mi ju je poklonila. Moja prva ljubav. Bili smo veoma mladi. Nikada je nisam pročitao — previše emocija, previše uspomena.
Zozija je osetila da je u sobi nastala tišina. Čak je i čaj u šolji iznenada delovao kao da nije na svom mestu.
„Deda… da li želiš da ti pročitam?“ tiho je upitala.
On je polako klimnuo glavom.
Od prvih redova u vazduhu se osećala drugačija atmosfera. Ovo nije bila obična knjiga — bila je to ljubavna priča: nežna, iskrena, napisana pravo iz srca. Svaki pasus dirnuo je Valterovu dušu kao odjek nečega dobro poznatog.
I iznenada… iz knjige je ispao tanak, požutelji koverat. Zozija ga je podigla i pogledala dedu.
„Ovde je pismo… od nje,“ šapnula je.
Sa ubrzanim srcem počela je da čita. Red po red otkrivala se istina: Margaret je tada otišla jer je počela da gubi vid. Nije želela da bude „teret“ za osobu koju voli, nije želela da on žrtvuje svoj život zbog nje. I otišla je, ne objašnjavajući sve.
Valter je slušao kao da godinama čuje Margaritin glas. Suze su mu se pojavile u očima.
„Mislio sam… bio sam siguran da je jednostavno otišla. A ispostavilo se da me je volela toliko da je nestala zbog mene…“ šapnuo je.
Sledećeg jutra Zozija je nagovorila roditelje da odu na staru adresu sa kovertе. I sudbina je kao da im je dala znak: rođaci Margaret i dalje su živeli u toj kući. Rekli su da ona sada boravi u obližnjem domu za stare.
Nekoliko dana kasnije odveli su dedu tamo. Bio je uzbuđen i ćutljiv. Zozija mu je držala ruku i osećala kako mu brzo kuca srce.
U sobi pored prozora sedela je starija žena sa sedom kosom i blagim osmehom. Kada je Valter izgovorio njeno ime, zatreptala je. A onda — prepoznala je njegov glas.
„Valter?..“ — njen glas je drhtao kao nekada.
Prišao je, uhvatio joj ruku — tako dobro poznatu, iako sada blago drhtavu.
Razgovarali su dugo. Vrlo dugo. Smejali su se, prisećali, izvinjavali i ćutali — onako kako samo bliske osobe umeju da ćute. Dvoje ljudi čija se priča prekinula na pola rečenice pronašlo se posle decenija.
Kasnije, kada je Zozija pitala dedu kako se oseća, odgovorio je:
„Ne znamo kako sada izgledamo. Ona mene ne vidi, ja nju takođe ne. I možda je to čak i bolje. Jer vidimo se onakvima kakvi smo tada bili. Kada smo imali osamnaest godina.“
Ponekad život skriva najvažnije susrete da bi ih poklonio u pravi trenutak. I ponekad ljubav ne prestaje. Ona samo čeka — šezdeset godina ako treba. A onda se vraća. Tiho. Za zauvek.
Primjedbe