„Molim vas, ne želim vaš novac – samo trenutak vašeg vremena.“ – rekla je dok je klečala na pločniku, držeći bebu u naručju.Grad je te večeri bio bučan – sirene, smeh, užurbanost konobara koji su trčali između stolova pod treperavim svetlima. Ali za stolom broj 6, ispred luksuznog bistroa, Dejvid Lengston bio je tih.
Pogled mu je bio izgubljen negde iza vinske čaše. Tanak sloj kiše presijavao se na pločniku, a pred njim je stajalo netaknuto jelo. Mogao je da priušti sve, ali osećao se prazno.Tada je čuo glas.„Molim vas, gospodine… ne želim vaš novac. Samo trenut
ak.“Okrenuo se – i ugledao je.
Klečala je na betonu. Haljina isprljana, kosa skupljena u neurednu punđu, a u rukama – umotana u izbledelu deku – malena beba.Dejvid je ostao bez reči. Konobar je prišao da je udalji, ali Dejvid je samo podigao ruku. „Neka govori.“
Žena ga je pogledala pravo u oči. „Zovem se Kler. Ovo je Lili. Danas sam pokušala na tri mesta da pronađem sklonište. Sva su puna. Vi ste jedina osoba za koju mi se činilo da bi mogla da posluša.“Dejvid je polako klimnuo glavom. „Sedite“, rekao je, pomerivši stolicu preko puta.
Ona je oklijevala – pa sela. Kiša je nastavila da pada. I baš u tom trenutku, dok su im se pogledi sreli, Dejvid je osećao da se nešto menja – kao da će naredne reči zauvek promeniti njegov život.
„Ne želim vaš novac,“ rekla je Kler tiho, ali odlučno. „Želim da me neko vidi. Da zna da postojim. I da moja beba zaslužuje šansu.“Dejvid je osetio kako ga steže u grudima.
Toliko godina proveo je bežeći od ljudi, od sopstvene prošlosti, zakopavajući savest pod slojevima posla i luksuza.„Gde spavate večeras?“ pitao je.„Ne znam,“ priznala je, spuštajući pogled. „Možda na autobuskoj stanici. Možda nigde.“
Dejvid je podigao ruku i pozvao konobara. „Još jedan sto za gospođu. I sve što joj treba večeras ide na moj račun.“Kler ga je gledala zbunjeno. „Zašto to radite?“„Zato što sam i ja nekada želeo da me neko vidi,“ odgovorio je mirno. „A niko nije.“
Tokom večere, Kler mu je pričala o svemu – o majci koju je izgubila, o ocu koji ju je oterao, o čoveku koji je nestao čim je čuo da će postati otac.Dejvid je slušao, prvi put posle mnogo godina zaista slušao.
„Imate plan?“ pitao je kad su ispraznili tanjire.„Imam san,“ rekla je tiho. „Da jednog dana otvorim malu radnju i da Lili odraste znajući da njena majka nikada nije odustala.“
Te reči su mu probile oklop. Iz unutrašnjeg džepa izvukao je vizitkartu i položio je na sto.„Ovo je moja fondacija. Sutra dođite tamo. Reći ćete da vas ja šaljem. Dobićete krov nad glavom, pomoć, posao ako ga želite.“
Kler je zurila u karticu, a zatim ga pogledala očima punim suza. „Ne znam kako da vam se zahvalim.“„Nemojte,“ rekao je. „Samo se pobrinite da Lili jednog dana zna da je neko odlučio da veruje u vas.“Ona je ustala, nežno privila bebu i klimnula. „Znaće.“
Dok je odlazila niz ulicu, Dejvid je ostao da sedi. Kiša je prestala, a svetla su se presijavala po mokrom pločniku.Prvi put posle mnogo godina, nije se osećao prazno. Osećao je kao da je pronašao deo sebe.
Sutradan, kada je Kler stigla u fondaciju, na recepciji je već čekao potpisan ugovor – i ključevi za mali stan.Dejvid je gledao kroz prozor svoje kancelarije kada su mu javili da je stigla. I nasmejao se.„Danas je pravi početak,“ rekao je sam sebi.
Primjedbe