Muž je, nakon 17 godina braka s Innom, odlučio da je ostavi zbog mlade studentice, ali nije očekivao da će mu se supruga oprostiti na taj način.

Inna je stajala kraj prozora, gledajući kako se kapi kiše razlivaju niz staklo stvarajući neobične šare. Sedamnaest godina — je li to mnogo ili malo? Sjećala se svakog dana braka, svake godišnjice, svakog poklona. A sada se sve rušilo.

„Moramo razgovarati,“ reče Aleksej.
„Odlazim, Inna. S Natašom.“

Tišina. Samo je otkucavanje starog zidnog sata, poklon njene majke, narušavalo mir u sobi.
„S onom studenticom s tvog fakulteta?“ Njen glas zvučao je iznenađujuće mirno.

„Da. Shvati, moja osjećanja su se promijenila. Želim nove emocije, nove utiske. Ti si inteligentna žena, trebala bi razumjeti.“

Inna se nasmiješila.

„Jesi li siguran?“ upitala je.
„Naravno,“ reče Aleksej. „Već sam spakovao stvari.“

Tada je prišla ormaru i izvadila posebnu bocu koju su čuvali za neku priliku.

„Pa, pretpostavljam da je ovo vrlo poseban trenutak,“ počela je otvarajući bocu. „Znaš šta? Predlažem da priredimo oproštajnu večeru. Pozovi svoje prijatelje, porodicu. Na kraju krajeva, sedamnaest godina nije šala.“

Aleksej začuđeno reče:
„Hoćeš… hoćeš da prirediš zabavu povodom našeg razvoda?“

„Zašto da ne?“ Inna se osmjehnula. „Završimo naš život zajedno sa stilom. Uostalom, ja sam inteligentna žena, zar ne?“

Počela je slati poruke rodbini i prijateljima.
„Sutra u sedam naveče. Spremit ću tvoja omiljena jela. Neka to bude moj oproštajni poklon.“

Aleksej je stajao, ne znajući šta da kaže. Očekivao je suze, nervozu, prigovore — bilo šta osim ovog tihog prihvatanja.

„I da, reci Nataši da je i ona pozvana. Želim upoznati djevojku kojoj je uspjelo ono što meni nije svih ovih godina: da u tebi probudi nešto novo.“

Sljedeći dan počeo je vrlo rano za Innu. Pažljivo je nazvala banke, srela se s advokatom i pripremila papire. Sve je bilo spremno.

Do večeri, njen prostrani stan bio je ispunjen mirisom biranih jela. Inna je postavila sto, složivši najljepši porcelan — svadbeni poklon od svekrve.

„Sve mora biti savršeno,“ promrmljala je.

Njena svekrva, Vera Pavlovna, nespretno ju je zagrlila:
„Innočka, možda još uvijek postoji šansa da se sve promijeni?“

„Ne, mama. Ponekad moraš donijeti pravu odluku i pustiti.“

Polako su počeli pristizati prijatelji.

„Uđite, sjednite,“ upućivala ih je Inna na čelo stola. „Večeras ste vi glavni junaci.“

Kada su svi sjeli, Inna je ustala, držeći čašu:

„Dragi prijatelji! Danas je poseban dan. Okupili smo se da proslavimo kraj jedne priče i početak druge.“

Okrenula se prema Alekseju:
„Leša, želim ti zahvaliti za sedamnaest godina koje smo proveli zajedno. Za sve uspone i padove, radosti i tuge koje smo dijelili. Naučio si me mnogim stvarima. Na primjer, da ljubav može imati različite oblike.“

Nelagodan žamor proširio se prostorijom. Nataša se igrala salvetom, izbjegavajući pogled.

„I naučio si me da obraćam pažnju na detalje,“ nastavila je Inna. „Posebno na finansijske.“

Počela je slagati dokumente:
„Evo kredita za tvoj automobil, podignutog na naš zajednički račun. Evo dugovanog poreza tvoje firme. A ovo — i ovo je posebno zanimljivo — računi iz restorana i zlatara tokom protekle godine. Pretpostavljam da si htio impresionirati Natašu.“

Aleksej je problijedio. Nataša je naglo podigla glavu.

„Ali najvažnije,“ reče Inna izvlačeći posljednji dokument, „je naš bračni ugovor. Sjećaš li se da si ga potpisao ne čitajući? Postoji jedna zanimljiva klauzula o podjeli imovine u slučaju nevjere.“

Tišina u sobi postala je zaglušujuća.

„Stan je na moje ime,“ nastavila je Inna. „Računi su već blokirani. A zahtjev za razvod podnesen je sinoć.“

Okrenula se ka Nataši:
„Draga, jesi li sigurna da želiš vezati život za čovjeka koji nema kuću, nema ušteđevinu, ali ima mnogo dugova?“

„Izvinite, moram ići,“ tiho reče Nataša.

Vera Pavlovna odmahnu glavom:
„Leša, kako si mogao? Mi smo te drugačije odgajali.“

„Mama, ti ne razumiješ…“ započe Aleksej, ali ga otac prekide:

„Ne, sine, ti ne razumiješ. Sedamnaest godina nije šala. A ti si sve uništio — zbog avanture sa studenticom?“

Prijatelji su sjedili u tišini, izbjegavajući poglede. Samo je Mihail, Aleksejev najbolji drug još iz škole, tiho promrmljao:
„Leša, stvarno si zabrljao.“

Inna je ostala stajati, držeći čašu.
„Znate šta je najzanimljivije? Sve ove godine mislila sam da je naša ljubav posebna. Da smo poput onih bajkovitih parova koji ostaju zajedno do kraja. Zanemarivala sam tvoja kasna ostajanja na poslu, čudne telefonske pozive, tvoje nove kravate i košulje.“

Ona otpije gutljaj.

„A onda sam počela primjećivati račune. Nakit, restoran ‘Bijeli labud’, spa centar… Smiješno, zar ne? Vodio si je na ista mjesta gdje si nekad vodio mene.“

Nataša se vratila, ali nije sjela. Ostala je na vratima, držeći torbicu.
„Aleksej Nikolaeviču, mislim da moramo razgovarati. Nasamo.“

„Naravno, draga,“ on ustade, ali ga Inna zaustavi gestom.

„Čekaj. Još nisam završila. Sjećaš li se našeg prvog stana? One jednosobne garsonjere na periferiji? Bili smo tako sretni tamo. Govorio si da nam ne treba ništa osim jedno drugog.“

Nasmiješila se.
„A sad pogledaj sebe. Skupa odijela, luksuzan auto, mlada ljubavnica… Ali evo trika: sve je to sagrađeno na lažima i dugovima.“

Natašin glas zadrhta: „Rekao si mi da si razveden. Da živiš odvojeno. Da ćeš nam kupiti stan.“

„Natašenka, objasnit ću ti sve.“

Teška tišina ispunila je prostoriju. Bez riječi, Nataša se okrenu i izjurila iz stana.

„Inna,“ reče Aleksej držeći se za glavu. „Zašto ovo radiš?“

„Zašto?“ nasmijala se. „Šta si očekivao? Da ću plakati i moliti te da ostaneš? Da ću ti puzati pod nogama?“

Pogledala je oko stola.
„Znate šta je najsmješnije? Ja sam ga iskreno voljela. Svaku boru, svaku sijedu. Čak mi je i njegovo hrkanje bilo drago. Bila sam spremna da ostarim s njim, da zajedno čuvamo unuke.“

„Draga,“ šapnu Vera Pavlovna, „možda ne vrijedi…“

„Ne, mama, vrijedi,“ prvi put te večeri podigla je glas. „Neka svi znaju. Neka znaju kako je tvoj sin dizao kredite da kupuje poklone ljubavnicama. Kako je trošio naš zajednički novac. Kako je lagao mene, tebe, sve.“

Izvadila je još jedan dokument:
„A ovo je posebno zanimljivo. Sjećaš li se, Leša, prije tri mjeseca tražio si da potpišem neke papire? Rekao si da su za porez. Ispada da je to bila garancija za kredit. Založio si moj auto, možeš li vjerovati?“

„Sine,“ otežano reče Aleksejev otac, ustajući, „vjerovatno je najbolje da i mi krenemo. Nazovi me kad… kad dođeš sebi.“

Vera Pavlovna zagrlila je Innu:
„Oprosti nam, draga. Nikad nismo mislili da bi on mogao…“

„Nemojte se vi izvinjavati, mama. Vi s tim nemate ništa.“

Aleksej je sjedio. Njegovo skupo odijelo sada je izgledalo kao smiješna maska.

„Znaš? Mogla sam ovo uraditi još prije mjesec dana kad sam sve saznala. Mogla sam ti uništiti karijeru, razbiti auto, poderati odijela,“ rekla je Inna.

„Ali izabrala sam drugi put,“ nastavila je.

„Sutra letim. Na Maldive, možeš li zamisliti? Oduvijek sam sanjala da odem, ali ti si uvijek govorio da je to bacanje novca.“

Spustila je ključeve na sto:
„Stan mora biti prodat do kraja sedmice. I nemoj ni pokušati podići novac s računa.“

Aleksej je pogledao tužno:
„Šta da radim sada?“

„To više nije moj problem,“ rekla je.

„Znaš šta je najsmješnije? Zahvalna sam ti. Probudio si me, otresao prašinu sa mene. Odjednom sam shvatila da život ne završava s tobom.“

Pošla je prema vratima i posljednji put se okrenula:
„Zbogom, Leša. Nadam se da je vrijedilo.“

Vrata su se tiho zatvorila. Aleksej je ostao sam u praznom stanu. Inna je krenula u novi život — prvi korak u svoju novu budućnost.