Nikolaj Andrejevič sjedio je na klupi, ukočen od hladnoće, sa šalom koji je sam vezao prije mnogo godina. Nije imao suze – sve su se osušile onog dana kad je spakovao posljednje stvari i izašao iz kuće u kojoj je proveo cijeli život.Njegov sin, Valerij, samo je stajao, spuštenih očiju, dok mu je supruga izgovarala hladne riječi:„Ili ja ili on.“Izabrao je nju.
Nikolaj nije rekao ništa. Samo je otišao. Bez svađe. Bez pogleda unazad.Svaki dan dolazio bi u isti park i sjedio satima na klupi, kao da čeka da mu neko vrati prošlost. A onda, jednog jutra, prišla mu je žena.
Njeno lice prepoznao bi među hiljadu – Marija Sergejevna. Njegova prva ljubav.Donijela mu je termos i tople piroške. Sjela pored njega, kao da vrijeme nije prošlo, kao da su opet mladi i sanjaju o zajedničkom životu.
„Dođi sa mnom, Nikolaj,“ rekla je tiho. „Ne možeš biti sam.“I tako je sve počelo.Ali nekoliko sedmica kasnije, na kapiji se pojavio automobil. Izašao je Valerij.„Oprostite… da li ovdje živi Nikolaj Andrejevič?“
Mariji je zastao dah.Nikolaj je izašao iz dvorišta, brišući ruke o stari peškir. Nije očekivao da će ga ikada više vidjeti. Valerij je izgledao iscrpljeno, starije nego prije nekoliko mjeseci.
„Tata,“ rekao je tiho, a glas mu je zadrhtao. „Mogu li da uđem?“Marija se povukla, dajući im prostor. Nikolaj je dugo šutio prije nego što je klimnuo glavom.
U kuhinji, uz miris svježih piroški, Valerij je spustio pogled. „Žao mi je,“ promrmljao je. „Nisam trebao… nisam smio da te izbacim. Olga…“„Olga?“ Nikolaj je podigao obrvu.
Valerij je slegnuo ramenima. „Otišla je. Rekla je da ne može da živi sa mnom kad sam takav slabić. I bila je u pravu – pustio sam da me okrene protiv sopstvenog oca.“
Nikolaj je dugo gledao sina. Njegove riječi nisu mogle da izbrišu bol, ali su probile tvrdu koru tišine koja je rasla među njima.„Sjedi, sine,“ rekao je mirno. „Jedi. Pričaćemo.“
Marija je donijela tanjire i tiho se povukla u drugu sobu. Njih dvojica su prvi put poslije dugo vremena jeli zajedno.Valerij je ispričao sve – kako mu je brak pukao, kako se osjećao izgubljeno, kako se svaki dan pitao gdje mu je otac i da li je živ.
Nikolaj ga je slušao, šutke, a onda je polako rekao: „Neću ti lagati – boljelo je. Ali možda ti je trebalo da izgubiš sve da shvatiš šta znači porodica.“Te noći, Valerij je ostao u kući kod Marije i prvi put nakon dugo vremena mirno zaspao, znajući da mu je otac oprostio.A Nikolaj?
On je shvatio da ponekad život zatvori jedna vrata samo da bi otvorio druga – i da ljubav može ponovo pronaći put, bilo da je to ljubav sina, ili stara, zaboravljena ljubav koja sada sjedi s njim u istoj kuhinji i smije se.
Primjedbe