Zainab nikada nije vidjela svijet, ali je njegovu okrutnost osjećala svakim dahom.
Rođena je slijepa u porodici koja je iznad svega cijenila ljepotu.
Njene dvije sestre su bile obožavane zbog očaravajućih očiju i gracioznih figura, dok je Zainab tretirana kao teret—sramna tajna skrivena iza zatvorenih vrata.
Majka joj je umrla kada je imala samo pet godina, a od tada se njen otac promijenio.
Postao je ogorčen, pun mržnje i okrutan—posebno prema njoj.
Nikada je nije zvao po imenu; nazivao ju je „ta stvar“.
Nije je želio vidjeti za stolom tokom porodičnih obroka ili kad bi dolazili gosti.
Vjerovao je da je prokleta.
A kada je Zainab napunila 21 godinu, donijela je odluku koja je potpuno uništila ono malo srca što je ostalo.
Jednog jutra, otac je ušao u njen mali sobičak, gdje je Zainab tiho sjedila, prstima prelazeći po stranicama stare Brailleove knjige.
Bacio je presavijeni komad tkanine u njen krilo.
„Sutra se udaješ,“ rekao je bez emocija.
Zainab se ukočila.
Riječi nisu imale smisla.
Udajem se? Za koga?
„On je prosjak iz džamije,“ nastavio je otac. „Ti si slijepa. On je siromašan. Vi ste dobra kombinacija.“
Osjećala je kako joj krv izlazi iz lica.
Htjela je vrisnuti, ali ništa nije izlazilo.
Nije imala izbora.
Njen otac nikada nije davao izbor.
Sutradan je udana u maloj, brzoj ceremoniji.
Naravno, nikada nije vidjela lice muškarca, i niko se nije usuđivao opisivati ga.
Otac ju je gurnuo prema muškarcu i rekao da uzme njegovu ruku.
Poslušala je poput duha zarobljenog u svom tijelu.
Ljudi su se smijali, mrmljajući:
„Slijepa žena i prosjak.“
Nakon ceremonije, otac joj je dao malu torbu s nekoliko odjevnih predmeta i gurnuo je prema muškarcu.
„Sada je tvoj problem,“ rekao je i otišao, ne osvrćući se.
Prosjak, čije je ime bilo Yusha, tiho ju je vodio putem.
Dugo nije govorio ništa.
Došli su do male, oronule kolibe na rubu sela.
Mirisala je na mokru zemlju i dim.
„Nije mnogo,“ rekao je tiho.
„Ali ovdje ćeš biti sigurna.“
Sjedila je na starom prostirku unutra, suzdržavajući suze.
To je bio njen život sada: slijepa djevojka udana za prosjaka, u kolibi od blata i nade.
Ali nešto čudno se dogodilo od prve noći.
Yusha je pravio čaj nježnim rukama.
Dao joj je svoj kaput i spavao kraj vrata, poput psa čuvara koji pazi svoju kraljicu.
Govorio joj je kao da mu je zaista stalo—pitao je koje priče voli, koje snove ima, koja hrana je usrećuje.
Niko je nikada prije nije pitao tako nešto.
Dani su prolazili u sedmice.
Yusha ju je svakog jutra vodio do rijeke, opisivao sunce, ptice, drveće—s takvom poezijom da je Zainab počela osjećati da vidi kroz njegove riječi.
Pjevao je dok je prala odjeću, a noću joj je pričao priče o zvijezdama i dalekim zemljama.
Prvi put nakon mnogo godina se nasmijala.
Njeno srce je počelo da se otvara.
I u toj čudnoj maloj kolibi… dogodilo se neočekivano:
Zainab se zaljubila.
Jednog popodneva, dok joj je držao ruku, upitao je:
—Jesi li uvijek bila prosjak?
Zainab je oklevala, a onda tiho odgovorila:
—Nisam uvijek bila ovakva.
Ali nije rekao ništa više, i Zainab nije insistirala.
Sve dok jednog dana…
Otišla je sama na pijacu kupiti povrće.
Yusha joj je dao precizna uputstva, koja je pažljivo zapamtila.
Ali na pola puta, neko ju je nasilno uhvatio za ruku.
„Slijepa šteto!“ izbrbljao je glas. Bila je to njena sestra—Aminah.
„Još si živa? Još se praviš da si prosjakova žena?“
Zainab je osjetila kako joj suze naviru, ali je stajala čvrsto.
„Sretna sam,“ rekla je.
Aminah se okrutno nasmijala.
„Čak ne znaš kako izgleda. On je smeće,“ kao i ti.
A onda je šaptala nešto što joj je slomilo srce:
—On nije prosjak, Zainab. Lagali su te.
Zainab je posrtala kući, zbunjena.
Čekala je sumrak, a kada se Yusha vratio, upitala ga je opet—ali sada odlučno:
—Reci mi istinu. Ko si ti zaista?
Tada je Yusha kleknuo pred nju, uhvatio joj ruke i rekao:
—Nije trebalo da znaš još. Ali sada ti ne mogu lagati.
Njegovo srce je snažno kucalo.
Yusha je duboko udahnuo.
—Nisam prosjak. Ja sam sin Emira.
Zainabin svijet je počeo da se vrti dok je procesuirala njegove riječi.
„Ja sam sin Emira.“
Pokušala je kontrolisati disanje, shvatiti što je upravo čula.
Um joj je ponovo proživljavao svaki trenutak—njegovu dobrotu, njegovu tihu snagu, bogatstvo priča koje su izgledale previše žive za običnog prosjaka.
Sada je shvatila.
Nikada nije bio prosjak.
Njen otac je nije oženio prosjakom—oženio ju je, ne znajući, princom u prikrivanju.
Povukao je ruke, koraknuo unazad i upitao—glas mu je drhtao:
—Zašto? Zašto si me natjerao da vjerujem da si prosjak?
Yusha je stajao, glas smiren, ali pun emocija:
—Zato što sam želio da me neko vidi—ne moje bogatstvo, ne moj naslov—već mene. Pravu mene.
Nekoga čistog. Nekoga čija se ljubav ne može kupiti niti nametnuti.
Ti si bila sve što sam molio, Zainab.
Sjela je, noge previše slabe da je drže.
Njeno srce se borilo između ljubavi i bijesa.
Zašto joj to nije rekao ranije?
Zašto je dopustila da vjeruje da je odbačena?
Yusha je ponovo kleknuo pored nje.
—Nikada nisam želio da te povrijedim, rekao je.
—Došao sam u selo u prikrivanju jer sam bio umoran od udvarača koji su voljeli tron, a ne čovjeka.
Čuo sam za slijepu djevojku koju je otac odbacio.
Posmatrao sam te izdaleka sedmicama prije nego što sam predložio tvojem ocu, prerušavajući se u prosjaka.
Znao sam da će prihvatiti—jer je želio da se riješi tebe.
Suze su joj tekle niz obraze.
Bol zbog očeve odbačenosti pomiješan s nevjericom da bi neko išao toliko daleko—samo da bi pronašao srce poput njenog.
Nije znala šta da kaže.
Zato je samo pitala:
—A sada? Šta sada slijedi?
Yusha je nježno uhvatio njenu ruku.
—Sada ideš sa mnom. U moj svijet. U palaču.
Njegovo srce je poskočilo.
—Ali ja sam slijepa… kako mogu biti princeza?
On se nasmiješio.
—Već jesi, moja princezo.
Te noći jedva je spavala.
Misli su joj se vrtjele—okrutnost oca, Yushina ljubav, neizvjesnost budućnosti.
Sjutradan je ispred kolibe stigla kraljevska kola.
Stražari u crno-zlatnoj uniformi su se naklonili Yushi i Zainab dok su odlazili.
Zainab se držala za njegovu ruku dok su kola kretala prema palači.
Kad su stigli, gomila je već čekala.
Iznenadili su se što vide izgubljenog princa—ali još više što je došao sa slijepom djevojkom.
Yushina majka, kraljica, prišla je i proučavala Zainab svojim istraživačkim očima.
Ali Zainab se dostojanstveno poklonila.
Yusha je stajao uz nju i izjavio:
—Ona je moja žena. Žena koju sam izabrao.
Žena koja je vidjela moju dušu kad niko drugi nije mogao.
Kraljica je nakratko zašutjela.
Zatim je prišla i zagrlila Zainab.
—Dakle, ona je moja kćerka, rekla je.
Zainab je skoro pala od olakšanja.
Yusha joj je stisnuo ruku i šapnuo:
—Rekla sam ti, sigurna si.
Te noći, već u svojoj sobi u palači, Zainab je stajala kraj prozora, slušajući zvuke kraljevskih vrtova.
Cijeli njen život se promijenio u jednom danu.
Više nije bila „ta stvar“ zaključana u tamnoj sobi.
Bila je žena, princeza, voljena ne zbog ljepote, nego zbog duše.
I iako je osjećala mir u tom trenutku, nešto tamno još je vrebalo u njenom srcu—sjena očeve mržnje.
Znala je da je svijet neće lako prihvatiti, da će na dvoru biti šapata i podsmeha zbog njene sljepoće, i da će neprijatelji iskrsnuti unutar zidova palače.
Ali prvi put nije osjećala slabost.
Osjećala je moć.
Sjutradan je bila pozvana na dvor, gdje su se okupili plemići i vođe.
Neki su podsmjehivali njen dolazak s Yushom, ali je držala glavu visoko.
I onda se dogodilo neočekivano.
Yusha je stajao pred svima i izjavio:
—Neću prihvatiti tron dok moja žena ne bude prihvaćena i poštovana u ovoj palači.
A ako ne bude, otići ću s njom.
U sobi se začulo šaptanje i uzdasi.
Zainab je osjetila kako joj srce ubrzano kuca dok ga gleda.
Već je sve dao za nju.
—Da li bi odustao od trona zbog mene? šaptala je.
Pogledao ju je sa strašću u očima.
—Već sam jednom. I opet bih.
Kraljica je ustala.
—Neka bude poznato, rekla je, od danas nadalje, Zainab nije samo tvoja žena.
Ona je Princeza Zainab Kraljevske kuće.
Ko je ne poštuje, ne poštuje krunu.
I tim riječima, soba je utihnula.
Zainabino srce je ubrzano kucalo—ne od straha, nego odlučnosti.
Znala je da će njen život nastaviti da se mijenja, ali sada pod njenim uvjetima.
Više nije bila sjena—već žena koja je pronašla svoje mjesto u svijetu.
I što je najbolje: prvi put nije morala biti viđena zbog ljepote—samo zbog ljubavi koju je nosila u srcu.
Primjedbe