Sofija je od detinjstva sanjala o mirnoj, porodičnoj sreći. Odrastala je u maloj porodici gde nije bilo glasnih svađa, ali nije ni bilo posebne bliskosti. Možda baš zato, kada je sa petnaest godina na ulici pronašla mršavog, drhtavog šteneta i odvela ga kući, po prvi put je zaista osetila šta znači brinuti o nekome.
Psić je dobio ime Gerda. Brzo je postala punopravni član porodice, a pre svega — prava prijateljica Sofiji. Zajedno su prolazile kroz radosti i razočaranja odrastanja, ispite, selidbe, besane noći u novom iznajmljenom stanu i radost prvog profesionalnog uspeha.
A onda se u Sofijin život pojavio Artem. Bio je zgodan, šarmantan, imao je lagan smisao za humor i samopouzdanje. Znao je da ostavi utisak i činilo se da je iskreno zaljubljen. Viđali su se godinu i po dana, kada joj je zaprosio. Sve je išlo ka venčanju — upravo onakvom kakvom je sanjala u mladosti.
Sofija je izabrala laganu, lepršavu haljinu i skromnu ceremoniju u prirodi. Među malobrojnim gostima bila je i Gerda. Sa belom mašnom išla je pored svoje dame ka paviljonu ukrašenom poljskim cvetovima. Sve je išlo savršeno — sve dok se nije dogodilo nešto neočekivano.
Na pola puta do paviljona Gerda se iznenada zaustavila. Povuče povodac, tiho zavija i stane popreko staze, ne dozvoljavajući Sofiji da prođe. Zatim počne da vuče haljinu i nervozno se okreće, kao da pokušava nešto da kaže.
Gosti su ostali zatečeni. Sofija se zaustavi i nagnu se prema psu:
— Šta je bilo, Gerdo? Jesi li se uplašila?
Ali pas nije bio uplašen — gledao je u njene oči sa zabrinutošću. I odjednom Sofija primeti da Gerda šepa. Šapa je izgledala povređeno — ali kako je to moguće? Jutros je još trčala po dvorištu i nije bilo naznaka problema.
Jedan od gostiju, blizak porodični prijatelj, tiho priđe i reče:
— Izvini, možda to ništa ne znači… ali jutros sam video kako je potrčala ka Artemu — a on… pa, odgurnuo ju je. Prilično grubo. Pala je. Rekao je da žuri, ali… meni je to bilo čudno.
Sofija se ukočila. U glavi su joj se vrtela sećanja: Gerda, koja je od početka držala distancu prema Artemu. Nikada nije prva prilazila njemu. Držala se na odstojanju. A Sofija je to objašnjavala ljubomorom ili hirovima.
Ali sada je sve delovalo drugačije. To nije bio strah, ni ljubomora, već instinktivna, puna brige reakcija. Možda je Gerda osećala nešto što je Sofiji promicalo.
Stojeći na sredini staze, među gostima, Sofija je iznenada shvatila: ne može napraviti taj korak — ne zato što ne voli, već zato što joj nešto u dubini govori: ovo je pogrešan pravac.
Kleknula je, zagrlila Gerdu i šapnula:
— Hvala ti što si uvek pored mene. Hvala ti što me čuvaš.
Zatim se podigla i, obraćajući se gostima, mirno rekla:
— Izvinjavam se. Ali sada moram odvesti Gerdu veterinaru. To je važnije.
Ceremonija se nije održala. Neki su pokušavali da je odvrate, drugi su ćutali zbunjeno. Artem je bio besan, optuživao je za dramatizovanje. Ali Sofija se više nije dvoumila.
Prošlo je neko vreme. Venčanje se nije desilo. Veza je završena. Postepeno je Sofija počela da primećuje stvari na koje je ranije zatvarala oči: ispade iritacije, skrivenu grubost, manipulacije. Sve to je postojalo — ali ne odmah, ne otvoreno. Mnogo bi oprostila, kao i mnogi zaljubljeni. Ali Gerda je bila pametnija.
Šapa kod psa je izlečena — bila je to blaga povreda. Možda slučajna. A možda i ne. Najvažnije je da je Gerda ponovo trčala po parku, mašući repom kao nekada. A Sofija je osetila da je prvi put posle dugo vremena uradila nešto ne zato što «tako treba», već zato što joj je srce tako govorilo.
Danas, sećajući se tog dana, smeši se: „Dovoljno je bilo pogledati tamo gde su me odavno pokušavali upozoriti. Ne rečima — već punom, bezuslovnom ljubavlju.“
Ponekad je važnije ne kako sreća izgleda spolja, već ono što srce oseća. A ako pored tebe postoji neko ko te voli bezuslovno i iskreno — čak i ako je to samo pas — vredi ga poslušati. Možda te spasi od greške koja bi ti mogla narušiti unutrašnji mir.
Primjedbe