Mačka se čudno ponašala celo veče. Siktala je, mjaukala i nije se udaljavala od šporeta, kao da nešto čuva. U početku sam pomislila da je samo gladna — sipala sam joj činiju hrane i dolila svežu vodu. Ali nije ni dotakla. Stajala je ispred šporeta, potpuno napeta, spuštenih ušiju, rep joj je podrhtavao, a oči su bile budne i oprezne.
— Šta je s tobom, Rysiek? — upitala sam, naginjući se prema njemu. — Čega se plašiš?
Mačka, naravno, nije odgovorila, ali njeno ponašanje bilo je toliko neobično da me je prošao jeza niz leđa. Obično je bila mirna, umiljata, volela je da spava pored radijatora, a sada — kao da se pretvorila u malog predatora.
Već sam htela da odem, ali sam primetila da ne gleda samo u šporet, već kao da gleda unutra. Nešto tamo dole, između šporeta i zida, očigledno je privlačilo njegovu pažnju. Nagnula sam se da vidim, ali mačak je iznenada povio leđa i zasjeo, kao da hoće da me zaustavi.
Ipak, sagnula sam se i pogledala u usku pukotinu između šporeta i zida.
Na trenutak mi se učinilo da vidim odsjaj metala, ali sam ubrzo shvatila — to se pomera.
Isprva sam pomislila da je to kabl. Ali onda se pomerio — glatko, uz tihi šum. I tada mi je sinulo: to je zmija. Prava. Duga, sjajna, sa hladnom kožom i mrtvim očima koje su gledale pravo u mene.
Srce mi je stalo u grlu. Odmakla sam se, pritisnuvši mačku uz grudi, ali on se nije uplašio. Naprotiv — istrgao se iz mojih ruku i stao između mene i zmije.
Siktao je, dlaka mu se nakostrešila, rep mu se nadigao.
A zmija je polako puzila ispod šporeta, vijugajući i podižući glavu.
Imala sam osećaj da je sve oko mene zastalo. Nisam mogla ni da vrisnem.
A onda je mačak skočio.
Desilo se to munjevito — kao da se u njemu probudio prastari instinkt. Bacio se na zmiju, udario šapama, siktao. Čuo se tup šum, zvuk kandži po podu. Istrčala sam iz kuhinje, drhtavim rukama birajući broj hitne pomoći.
Kada su spasioci stigli, delovali su mirno, kao da su to već mnogo puta videli. Jedan je pažljivo podigao šporet, drugi je osvetlio lampom. I zaista — tamo gde se malopre odigrala tiha borba, ležala je mrtva zmija.
Moj mačak je sedeo pored, teško dišući, ali miran. Pogledao me je, zatim polako prišao i protrljano se o moju nogu, kao da kaže: „Sve je pod kontrolom.”
Kasnije su stručnjaci objasnili da je zmija najverovatnije ušla sa ulice kroz ventilaciju, tražeći zaklon od hladnoće. Ali da nije bilo mog mačka, možda bih je primetila prekasno.
Sada, svaki put kada mu pogledam u oči, setim se te večeri.
Tada nije bio samo kućni ljubimac — bio je pravi zaštitnik.
I svaki put kad ga pomazim po glavi, pomislim: koliko malo razumemo ono što osećaju oni koji su pored nas.
Oni osećaju, predviđaju i spašavaju nas — čak i onda kada ne primećujemo opasnost.
Da nije bilo mog mačka, ta večer bi se mogla završiti sasvim drugačije.
A sada mu svakog dana zahvaljujem što je nekada izabrao baš mene.
Primjedbe