Muškarac je na ulici pronašao trudnu njemačku ovčarku: kada je pas okotio, veterinar je užasnuto shvatio da to nisu štenci, nego nešto drugo 😨😲

Te večeri padala je hladna jesenska kiša. Muškarac se vraćao kući kad je uz rub ceste čuo tihi cvilež. Pod svjetlom ulične lampe, u mokroj travi, ležala je njemačka ovčarka — mršava, ranjena, s prljavim krznom prilijepljenim uz tijelo.

Sagnuo se pokraj nje i oprezno pružio ruku. Pas se tresao, ali nije režao — samo je tiho jecao, kao da moli za pomoć.

— Izdrži, djevojko, — šapnuo je. — Odvest ću te veterinaru.

U veterinarskoj klinici, dok su je liječnici pregledavali, jedan se zabrinuto namrštio:
— Nije samo ranjena… ona je i trudna.

— Što?.. — zastao je muškarac.

— Termin je blizu. Ako se ne okoti danas, mogla bi uginuti.

Ostao je čekati do jutra. Iza stakla su veterinari žurili, a on je sjedio na plastičnoj stolici, slušajući kako vani ponovno počinje kiša.

U zoru se začuo cvilj — pas se okotio. Liječnici su odahnuli, ali su se ubrzo pogledali.

— Pogledaj ih… to nisu štenci, — šapnuo je jedan od asistenata.

Veterinari su bili užasnuti kad su shvatili kakva je bića pas donio na svijet

Štenci su bili neobični: preveliki za novorođenčad, s izduženim njuškama i žutim očima poput jantara. Njihovo zavijanje nije zvučalo kao obično cviljenje — više kao tiho, promuklo zavijanje.

— Ovo nisu čistokrvni psi, — rekao je veterinar. — Otac je najvjerojatnije… vuk.

Muškarac je podigao pogled.
— Vuk?..

— Da. Po tragovima na tijelu majke, vjerojatno je živjela u šumi. To se ponekad dogodi — divlji vuk se spari s psom, i rađaju se hibridi.

Pas je umorno podigao glavu i polizao jedno od mladunčadi.

— I dalje su to njezina djeca, — tiho je rekao muškarac.

Tjedan dana kasnije uzeo je ovčarku kući. Štenci su ostali u centru — pod nadzorom znanstvenika. Jedan od veterinara rekao je:
— Ti mali su rijetkost. Pametni, snažni i odani. Ali treba ih pažljivo odgajati — u njima živi dio divljine.