„Evo ti odjeća i hrana za sedmicu, letim na odmor sa svojom ljubavnicom i djecu vodim sa sobom“, rekao je muž i bacio torbu s odjećom pravo na snijegom prekriveni balkon vikendice. Nije mogao ni zamisliti kakvo ih iznenađenje čeka na aerodromu ☹️😮

„Evo ti odjeća i hrana za sedmicu. Idem na odmor sa ljubavnicom, djecu vodim sa sobom“, rekao je muž i bacio vreću odjeće pravo na snijegom prekrivenu verandu vikendice. Ali nije ni slutio kakvo iznenađenje ih čeka na aerodromu… ☹️🤔😮

Bilo je minus petnaest. Snijeg je škripao pod nogama, zrak je pekao pluća. Vikendica je bila pedeset kilometara od grada — bez susjeda, bez prijevoza, bez signala. Savršeno mjesto da se riješiš žene.

Stajala sam u staroj jakni, stišćući u rukama fascikl s dokumentima i tiho posmatrala kako muž žurno istovara iz prtljažnika snop mokrog drva i vreću žitarica. Sve je radio brzo, nervozno — kao da se bojao ostati kraj mene ijednu minutu duže.

„Promijenio sam brave u stanu! Nećeš se moći vratiti kući!“ vikao je već iz auta.

Na zadnjem sjedištu su bila djeca. Nisu me gledala. Sve im je već objašnjeno — na njegov način.

Crni SUV je naglo krenuo, kotači su proklizali u labavom snijegu. Auto je polako nestao iza zavoja među borovima, ostavljajući samo tragove guma i miris ispušnih gasova.

Gledala sam za njim… i smijala se. Jer muž i njegova ljubavnica nisu ni slutili kakvo ih iznenađenje čeka na aerodromu. 😲🤔

Muž nije primijetio ono najvažnije. Nije primijetio kako sam noću, dok je spavao, otvorila njegovu putnu torbu. Kako sam pažljivo preuredila sadržaj. Kako sam stavila prazni fascikl i sve ostalo ponijela sa sobom.

Prošlo je nekoliko sati. Snijeg je pojačao. Zapalila sam vatru u peći, skuhala čaj i mirno čekala.

Poziv je stigao kasno navečer. ☹️🤔