Sobarica je primijetila muškarca koji je svake noći dolazio u hotel s 11-godišnjom djevojčicom. Jednog dana ih je pratila i, pogledavši kroz prozor njihove sobe, vidjela je nešto strašno. 😮

Sobarica je primijetila muškarca koji je svake noći dolazio u hotel sa 11-godišnjom djevojčicom: jednog dana ga je pratila i, zavirivši kroz prozor njihove sobe, vidjela nešto užasno… Angela je tokom godina rada kao sobarica vidjela mnogo čudnih gostiju. Činilo se da je ništa više ne može iznenaditi. Tako je bilo dok nije primijetila malu djevojčicu.

Sve je počelo u utorak navečer. Oko 20:00 u motel je ušao muškarac od oko četrdeset godina. Pored njega stajala je djevojčica od oko jedanaest godina – mršava, plave kose, sa crnim ruksakom. Na prvi pogled izgledali su kao otac i kćerka. Djevojčica nije progovorila ni riječ. Samo je gledala u pod.

Muškarac se upisao u dnevnik i zatražio sobu 112 za jednu noć. Zamolio je da ne ulaze radi čišćenja i… da ne zatvaraju zavjese. Sljedeće noći sve se ponovilo: isti muškarac, ista djevojčica.

Treće noći Angela je osjetila tjeskobu koja nije nestala ni kad je otišla kući. Djevojčica je izgledala sve potištenije, a muškarac sve iritantniji. Stiskao joj je rame previše čvrsto.

Šeste noći odlučila je: izašla je kroz stražnji izlaz, obišla zgradu i pogledala kroz prozor sobe 112. Zavjesa nije bila potpuno zatvorena. Kroz uski prorez vidjele su se samo siluete… ali te siluete bile su dovoljne da joj se noge odsijeku. Vidjela je siluetu muškarca nagnutog nad djevojčicom. Djevojčica je sjedila na krevetu, ramena su joj drhtala. Angela se povukla od prozora, srce joj je ubrzano kucalo. Sve je izgledalo… pogrešno.

Sljedećeg jutra, već u 10:19, dogodilo se nešto što je definitivno potvrdilo njenu sumnju: djevojčica je hodala pored muškarca, stisnuvši ruksak toliko da su joj prsti posivjeli. Lice blijedo, pogled kriv ili uplašen. Nije se smijala — ni on.

Kada su prolazili pored ostave, Angela je zavirila. I prvi put primijetila da djevojčica jedva stoji na nogama, kao da joj je loše. Muškarac ju je držao pod ruku, ali to nije izgledalo kao briga.

Angela nije izdržala. Prvi put nakon mnogo godina prekršila je pravilo motela i tiho pokucala na njihovu sobu dok je muškarac izlazio prema automobilu. I tada je Angela vidjela nešto užasno…

Djevojčica je sama otvorila vrata.
— Draga… jesi li dobro? — upitala je Angela.
— Samo… trebam leći, — tiho je šaptala.
— Opet mi se vrti u glavi.
— On je… dobar čovjek? Ne povređuje te? — oprezno je upitala sobarica.

Djevojčica je začuđeno podigla oči.
— To je moj tata, — rekla je. — I pomaže mi… Ja sam bolesna.
I, kao da se boji da Angela neće vjerovati, djevojčica je odvezala ruksak. Unutra su bili medicinski spremnici, sterilni paketi, dokumenti.
— Svakog mjeseca dolazimo ovamo, — objasnila je djevojčica, — jer ovdje postoji doktor koji mi radi dijalizu. To traje dugo… i nakon toga uvijek sam slaba.

Angela je ostala bez daha. U tom trenutku vratio se muškarac. Vidio je otvoreni ruksak, Angelin pogled, blijedu djevojčicu — i sve shvatio.
— Ona se samo brinula, — rekla je djevojčica prije nego što je on stigao pitati.
— Mislila je… da si zao.

Muškarac je umorno, tužno, bez uvrede, nasmiješio se.
— I ja bih se brinuo, — rekao je. — Ona je tako oslabljena u posljednje vrijeme… Ponekad se i sam bojim za nju.

Angela je zaledila: to je bilo ono “lijek” koji je jučer vidjela kroz prozor. Sve je odjednom sjelo na mjesto — i postalo potpuno drugačije.