Moja djeca su me smjestila u dom kako bi prodala moju kuću, a onda su na tavanu pronašla sef koji im je zauvijek promijenio živote

Cijeli život sam provela gradeći tu kuću. Svaka cigla, svaki prozor i svaki cvijet u vrtu bili su rezultat mog i suprugovog odricanja. Kada je on preminuo, ostala sam sama u tih 200 kvadrata. Moja djeca, Marko i Elena, posjećivali su me sve rjeđe, a njihovi razgovori su se uvijek vrtjeli oko jednog: "Mama, preveliko je ovo za tebe", "Mama, ovdje bi se mogao sagraditi moderan stan", "Mama, u domu ćeš imati njegu".

Nisam bila bolesna, samo sam bila stara. No, prošlog Božića, pod izlikom da mi se zdravlje "naglo pogoršalo", potpisali su dokumente i smjestili me u starački dom. Vidjela sam im u očima – nisu vidjeli majku, vidjeli su nekretninu od pola milijuna eura.

Čim su me smjestili u sobu s nepoznatom ženom, odmah su otišli u kuću da je "pripreme za prodaju". Počeli su izbacivati moje uspomene, stare albume i namještaj. Treći dan su se popeli na tavan, mjesto na koje nitko nije ušao desetljećima. Tamo, iza starih deka, pronašli su masivni čelični sef za koji nisu ni znali da postoji.

Odmah su pozvali bravara, uvjereni da su unutra suprugove zlatne poluge ili skrivena ušteđevina. Satima su čekali, trljajući ruke od pohlepe, planirajući kako će podijeliti plijen. Kada je bravar konačno otvorio teška vrata, sef je bio pun... ali ne onoga čemu su se nadali.

Unutra su bile stotine pisama. Bila su to pisma mog pokojnog supruga upućena meni, ali i jedan pravni dokument u debeloj plavoj koverti. Dokument je bio datiran samo mjesec dana prije njegove smrti. U njemu je stajalo da kuća zapravo nikada nije bila u potpunom našem vlasništvu, već je bila pod hipotekom za ogroman dug koji je moj suprug tajno podigao kako bi spasio Markovu prvu propalu firmu i Elenino školovanje u inozemstvu.

No, pravi šok je bio papir na samom vrhu. Bio je to ugovor o doživotnom plodouživanju koji sam ja potpisala s jednom dobrotvornom organizacijom još prije pet godina. U zamjenu za mjesečnu pomoć koju sam tajno uplaćivala u fond za siromašnu djecu, kuća u trenutku mog odlaska u dom ili smrti automatski postaje vlasništvo te organizacije.

U pismu koje sam ostavila u sefu, a koje su oni tada otvorili, pisalo je: "Draga djeco, mislili ste da prodajete moju kuću, ali ste zapravo prodali svoju savjest. Kuća više nije vaša, a dugovi koje je otac preuzeo na sebe sada su isplaćeni kroz moju donaciju. Imate svoje stanove i svoje živote koje smo vam mi platili. Ova kuća će sada postati dom za djecu bez roditelja – onu koja će je znati cijeniti više od vas."

Kada su me sutradan posjetili u domu, pokušavajući vrištati i prijetiti tužbama, samo sam se nasmiješila i zatražila od medicinske sestre da ih isprati van. Prvi put nakon mnogo godina, spavala sam mirno. Kuća više nije bila moja, ali moj obraz je bio čist, a njihova pohlepa ih je ostavila s onim što su i zaslužili – praznih ruku.