Suprug je zakasnio na sprovod mog oca. Nazvao je petnaest minuta prije ceremonije i rekao da je zapeo u prometu, da je “sudbonosan dan”, da je “na putu”.
Tada sam stajao ispod crkve, u crnom ogrtaču, hladnih ruku stisnutih na torbici. Kimnula sam glavom iako sam znala da me ne može vidjeti.
Ljudi su polako ulazili unutra. Netko mi je pružio rupčić. Netko drugi je dodirnuo rame. Svi su bili. Samo što ga nije bilo.
Lijes je već bio pred oltarom. Gledala sam je, pokušavajući ne razmišljati o činjenici da je moj otac uvijek pitao hoće li moj muž doći na vrijeme ili će “opet nešto ispasti”. Obećala sam mu da će ovaj put sigurno biti. Da može zakasniti na posao, na večere, na rođendan, ali ne i na tako nešto.
Misa je započela bez njega. Telefon u džepu vibrirao je jednom, a zatim drugi. Nisam se javila.
Nakon ceremonije netko je slikao. Sasvim obični-skupina ljudi, cvijeće, sivo nebo. Navečer sam ih vidio na internetu. A onda, slučajno, vrlo blizu, vidio sam drugu fotografiju. Napravljeno istog dana. U isti sat. S mjestom koje nema nikakve veze s grobljem.
Ja sam još neko vrijeme stajala ispred ekrana telefona, prije nego što je sinulo mi je da sam stvarno vidjeti. Fotografija je bila svijetla, puna smijeha, šarenih balona i stola prekrivenog hranom. Netko je uhvatio prostor, dodao sat, nekoliko srca u opisu. Sve je bilo lagano, radosno, potpuno neusklađeno s danom koji sam upravo proživio.
U pozadini, malo sa strane, vidio sam njegovo lice. Nasmijana. Opuštena. Kakvu dugo nisam vidjela. Stajao je pokraj nje. Žena za koju tada nisam znao da postoji, ali koju je intuicija odmah prepoznala. Stavila je ruku na njegovo rame, previše labavo za nekoga “s posla” ili “prijatelja prijatelja”.
Sat na slici bio je potpuno isti u kojem sam stajala ispod crkve i slušala ga kako mi telefonom objašnjava da “dolazi uskoro”. Što se”već okreće”. Što je”pitanje minuta”.
Ne sjećam se puta kući. Sjećam se samo tišine u stanu, fotografije oca kako stoji na komodi i ovog jednog pitanja koje se vraćalo poput odjeka: kako se može tako pogrešno izračunati vrijeme.
Kad se Marek napokon pojavio, bilo je gotovo. Nakon sprovoda, nakon buđenja, nakon prvog šoka. Ušao je tiho, kao da očekuje da me neće vidjeti. Nosio je košulju koju nikad prije nisam vidio. Mirisao je na tuđe parfeme i alkohol.
Oprosti, počeo je s praga. – Stvarno nisam htio…
Nisam mu dopustila da završi. Stavila sam telefon na stol i gurnula ga prema njemu. Pogledao je. U početku bez razumijevanja, a zatim sve pažljivije. Osmijeh mu je nestao s lica.
Nije kao što mislite, brzo je rekao. – To je samo rođendan prijatelja. Zastao sam na trenutak, htio sam stići na vrijeme…
– Nisam imao vremena-prekinuo sam ga. – Na sprovod mog oca.
Teško je sjeo na stolicu. Prošao je rukom kroz kosu kao i uvijek kad je bio pod stresom. Počeo je razgovarati. O lošem planiranju, o tome da nije predvidio prometne gužve, da je mislio da ima više vremena. Da me nije htio povrijediti. Ni danas, ni ikad.
Slušala sam ga, ali svaka njegova riječ zvučala je strano. Kao da priča tuđu priču. U glavi sam još uvijek vidjela oca kako namješta kravatu prije odlaska, kako kaže, da se ne brinem jer”sve se može dogovoriti”. Tog dana pokazalo se da nisu svi.
Odlazi, rekla sam napokon.
– Kako to misliš? – pogledao me u nevjerici. – Možemo razgovarati.
– Razgovarali smo-mirno sam odgovorio.
Žurno se spakirao. Nekoliko stvari za torbu, punjač, košulju. Stajao je na vratima kao da čeka da ga zaustavim. Nisam to učinila. Sljedećih dana nazvao je. Pisao je vijesti. Ispričao se, opravdao, obećao. Zakleo se da je to pogreška, da me više nikada neće iznevjeriti. Što je shvatio.
Sreli smo se još jednom. Sjeo je preko puta mene, umoran, kao da je star nekoliko dana. Rekao je da se želi vratiti. Što će sve popraviti. Da me voli. Pogledala sam ga i osjetila samo jedno: umor. Nemojte se ljutiti. Ne mržnja. Uobičajeni duboki umor od nekoga tko bi mogao odabrati tuđi rođendan umjesto moje tuge.
– Mogu puno oprostiti-rekla sam tiho. – Ali to nikada neću zaboraviti. A bez zaborava nema povratka.
Šutio je. Znao je da sam u pravu.
Kad sam zadnji put zatvorila vrata za njim, osjetila sam bol. Naravno da jesam. Ali uz njega je bilo i olakšanje. Jer postoje trenuci koji zauvijek ostaju u čovjeku. A ako ih netko može ne poštovati, onda ne zaslužuje biti u blizini.
Primjedbe