Vratila sam se kući dva sata ranije nego inače i odmah sam čula čudne zvukove iz naše spavaće sobe: isprva sam pomislila da su lopovi provalili u stan, ali u tom trenutku iz spavaće sobe izašao je moj muž — potpuno go.

Vratila sam se kući dva sata ranije nego obično i odmah sam čula čudne zvukove iz naše spavaće sobe: prvo sam mislila da su u stan ušli lopovi, ali u tom trenutku moj muž je izašao iz spavaće sobe — potpuno gol …

Ali ga nisam ni pogledala, jer je u spavaćoj sobi bilo nešto što me paraliziralo od straha …

Nikada nisam vjerovala u predosjećaje. Uvijek sam sebe smatrala racionalnom osobom: ako nema činjenica — nema šta izmišljati. Ali tog dana, kada sam se vratila kući dva sata ranije, sve se u meni stisnulo još na vratima. Živjeli smo zajedno mnogo godina. Normalan život, normalan stan. U posljednjih nekoliko mjeseci postao je drugačiji: razdražljiv, distanciran, često odsutan. Govorio je — posao, problemi, privremeno. Vjerovala sam mu. Nisam htjela misliti o lošem.

Tog dana sastanak je otkazan. Oslobodila sam se ranije i odlučila napraviti iznenađenje. Svratila sam u trgovinu, kupila namirnice, planirala mirnu večer. Na putu sam se čak uhvatila kako se smijem prisjećajući se kako smo nekada bili.

Vrata sam otvorila tiho. I odmah sam shvatila — nešto se događa u stanu. Bili su čujni glasovi.

Prvo mi je prošla misao o lopovima. Ali onda sam shvatila da zvukovi dolaze iz spavaće sobe. Srce mi je naglo zakucalo, a noge su me same odvele hodnikom.

Rasprla sam vrata.

U okviru vrata stajao je moj muž. Potpuno gol, raščupan, samouvjeren, čak zadovoljan. Nije se uplašio. Nije se posramio. Samo se nasmiješio, kao da sam ušla u pogrešno vrijeme.

Već sam bila spremna viknuti. Jer u spavaćoj sobi bilo je nešto što me doslovno paraliziralo.

I ako mislite da je tamo bila ljubavnica — varate se. U sobi je bila kamera. Na stativu. Usmjerena ravno na krevet. Pokraj — svjetlo, mikrofon, telefon, sve uredno postavljeno. Moj muž je nešto snimao.

Polako sam ga pogledala.

— Što je ovo? — jedino sam mogla reći.

Najprije je odmahnuo rukom. Rekao je da je to „ništa posebno“, da sam sve krivo shvatila. Zatim je sjeo, uzdahnuo i odjednom počeo mirno govoriti, kao da objašnjava nešto svakodnevno.

Ispostavilo se da je prije nekoliko mjeseci dobio otkaz. Nije nikome rekao. Niti meni, niti prijateljima. Pretvarao se da ide na posao, da kasni, da je umoran.

A onda je pronašao „izlaz“.

Sadržaj. Društvene mreže. Sljedbenici. Donacije. Govorio je o tome bez srama. Čak s nekim čudnim žarom. Rekao je da je to sada njegov novi posao. Ljudi plaćaju za „stvarnost“, za „iskrenost“, za tijelo, za otvorenost.

— Samo je snimanje, — rekao je. — Ništa osobno.

Gledala sam u kameru i nisam ništa shvatila. Tiho sam se okrenula, izašla u hodnik i zatvorila vrata spavaće sobe iza sebe.

U tom trenutku shvatila sam: nevjera nije uvijek o drugoj ženi. Ponekad je riječ o tome da ste jednostavno izbrisani iz nečijeg života i zamijenjeni lajkovima i tuđim pogledima.