“Kad sam ušla u stan, starica je sjedila na podu, okružena praznim tanjirima. Pogledala me je očima punim suza i šaptala: ‘Dugo niko nije došao… ni sin, ni unuci… ni komšija…’”

“Kad sam ušla u stan, starica je sjedila na podu, okružena praznim tanjirima. Pogledala me je očima punim suza i šaptala: ‘Dugo niko nije došao… ni sin, ni unuci… ni komšija…’”

U stanu je mirisalo na vlagu i starost. Sat na zidu je kucao, ali preglasno, kao da odbrojava nešto što niko drugi ne čuje. Pokušala sam je podići, ali je bila lagana kao dijete — krhka, tiha, kao da je već napola otišla iz ovog svijeta.

Na stolu sam primijetila stare fotografije. Crno-bijele. Na svakoj ista žena — mlađa, nasmijana, okružena djecom. Ali čudno je bilo to što su lica djece na nekim slikama bila izgrebana, izblijedjela, kao da ih je neko namjerno brisao iz sjećanja.

Pitala sam je gdje su sada. Samo je okrenula glavu prema ormaru i tiho rekla:
“Tamo su odgovori… ali niko nikad nije htio da ih vidi.”

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Otvorila sam ormar. Unutra — stara torba, puna pisama. Neka nikad nisu bila otvorena. Na kovertama su bila ista imena… sin, kćerka, unuk. Datumi su bili stari po 20, 30 godina.

Jedno pismo je bilo poderano. Na njemu je pisalo:
“Mama, oprosti… nisam znao…”

Srce mi je počelo lupati.

Starica je tada progovorila jače nego prije:
“Svi misle da su me zaboravili… ali istina je drugačija.”

Pogledala me direktno u oči i rekla rečenicu koja mi je zaledila krv:
“Nisu oni mene ostavili… ja sam ostavila njih.”

U tom trenutku shvatila sam da ovo nije priča o zaboravljenoj starici.
Ovo je priča o nečemu mnogo mračnijem.
O krivici.
O strahu.
O jednoj odluci iz prošlosti koju niko nikad nije smio izgovoriti naglas.

A onda mi je šaptom rekla šta se zaista desilo te noći kad su njena djeca nestala…

Nastavak u komentaru. 🖤 ( ispod )

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Ruke su joj drhtale dok je pričala. Glas joj je bio tih, ali jasan, kao da te riječi čuva u sebi decenijama.

“Bila je zima… struje nije bilo. Kuća hladna. Muž mi je umro te godine, a ja sam ostala sama s troje djece.”

Spustila je pogled. Suza joj je kliznula niz obraz.

“Došli su ljudi iz doma. Rekli su da će ih ‘privremeno odvesti’. Da će imati hranu, grijanje, školu… bolji život.”

Zastala je.

“Potpisala sam.”

U sobi je zavladala tišina. Samo sat. Tik. Tak. Tik. Tak.

“Rekli su mi da ću ih moći posjećivati. Da će se vraćati. Da je to samo dok ne stanem na noge.”

Duboko je udahnula.

“Nikad se nisu vratili.”

Pogledala me i kroz suze izgovorila:
“Nisu ih nestali. Razdvojili su ih. Posvojili. Promijenili im imena. A meni su rekli da su ‘dobro’.”

Tada sam shvatila zašto su fotografije izgrebane.
Zašto su pisma neotvorena.
Zašto su tanjiri prazni.

Nije čekala da joj neko dođe.
Čekala je oprost.

Iz torbe sam izvukla jedno posljednje pismo. Bilo je otvoreno. Požutjelo. Rukopis drhtav:

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

“Mama… tražio sam te godinama. Našao sam adresu. Dolazim.”

Datum: prije 5 godina.

Nikad nije došao.

Starica me pogledala i rekla rečenicu koja me slomila:
“Ako dođeš ranije, možda se vidiš. Ako dođeš kasno… ostaneš samo sa krivicom.”

Te noći je zaspala.
Mirno.
Tiho.
Kao dijete.

A ja sam ostala sjediti pored nje, držeći pismo čovjeka koji je tražio majku…
i majke koja nikad nije prestala čekati sina. 🖤