Cijeli život sam provela štedeći. Moj pokojni suprug i ja nismo išli na ljetovanja, nismo kupovali nove aute, svaku smo marku i svaki euro ostavljali sa strane da bi naš sin, moj jedinac, imao sve. Sagradili smo mu veliku kuću, školovali ga u inozemstvu i bili ponosni kad je postao „veliki gospodin“.
Kad mi je suprug umro, sin me pozvao da živim s njim i njegovom ženom u gradu. „Majko, kuća na selu je prevelika za tebe, prodaj to i dođi kod nas, ima mjesta“, govorio je. Poslušala sam ga. Prodala sam svoje uspomene, miris pokošene trave i tišinu djetinjstva, i uselila se u njihov blistavi stan od sto kvadrata.
Nevidljiva stanarka
Nije prošlo ni pola godine, a osjetila sam da sam postala teret. Moja snaha bi uzdahnula svaki put kad bih ušla u kuhinju da skuham kavu. „Sve miriše po tvojim starinskim jelima, uništi mi zavjese“, govorila bi. Sin je uglavnom šutio, gledajući u telefon dok bih ja pokušavala započeti razgovor.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Vrhunac je bio kad sam načula njihov razgovor u dnevnom boravku. „Ne možemo više ovako, guši me“, rekla je ona. „Tvoja majka stalno zapitkuje, zauzima nam sobu za goste koja nam treba za poslovne partnere. Ima onaj lijepi dom na kraju grada, bit će joj tamo bolje s njezinom generacijom.“
Srce mi je puklo na tisuću komada. Moj sin, kojeg sam na rukama nosila, samo je kratko odgovorio: „U pravu si, vidjet ću kako da joj to kažem.“
Odlazak u tišini
Nisam čekala da mi on to kaže. Sljedeće jutro sam spakirala jedan kovčeg – onaj s kojim sam i došla. Ostavila sam mu pismo i ključeve stana na stolu. Ali, ono što on nije znao jest da novac od prodaje moje kuće na selu nisam sav dala njemu. Jedan dio sam, po savjetu pokojnog muža, ostavila na štednu knjižicu na svoje ime. „Za crne dane, zlu ne trebalo“, govorio je moj stari.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Otišla sam u jedan mali, ali pristojan pansion blizu mora. Tamo nitko nije uzdisao kad bih skuhala kavu.
Krah u gradu
Prošle su dvije godine. Čula sam od rođaka da je sinu posao krenuo nizbrdo. Firma mu je otišla u stečaj, stan koji je bio pod hipotekom banka je oduzela, a snaha, čim je nestalo novca, nestala je i ona. Našla je nekog drugog, „uspješnijeg“.
Jednog popodneva, dok sam sjedila na terasi svog malog unajmljenog apartmana, ugledala sam ga. Bio je blijed, mršav, u odijelu koje je vidjelo bolje dane. Stajao je ispred mene, oborenog pogleda.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
„Majko... nemam kamo“, izustio je kroz suze. „Sve sam izgubio. Oprosti mi što sam bio slijep.“
Majčino srce
Mogla sam mu reći da ide tamo gdje su mu „poslovni partneri“. Mogla sam ga podsjetiti na sobu za goste koju nisam smjela koristiti. Ali nisam. Ustala sam, zagrlila ga i uvela unutra.
„Sjedi, sine. Skuhat ću ti kavu. Onu starinsku, što miriše na djetinjstvo“, rekla sam mu mirno.
Danas živimo skromno u maloj kućici koju sam kupila od one ušteđevine. On radi u lokalnoj firmi, vozi bicikl i svaku večer mi kaže: „Hvala, majko“. Trebalo mu je da izgubi sve materijalno da bi konačno pronašao ono što se novcem ne može kupiti.
Pouka: Djeca ponekad zaborave tko im je sagradio krila, ali život se uvijek pobrine da ih podsjeti gdje im je gnijezdo kad počnu padati.
Primjedbe