Naša obiteljska kuća na moru bila je ponos moga oca. Kad je on umro, dogovorili smo se da kuća ostane „zajednička“ – mjesto gdje ćemo se brat, sestra i ja okupljati s obiteljima. Moja sestra, koja živi u inozemstvu, dolazila bi svako ljeto na tri tjedna. Moj brat, „uspješni“ poduzetnik iz Zagreba, koristio bi je cijeli srpanj. Ja? Ja sam živjela u gradu pored i bila sam zadužena za „sitnice“.
Te „sitnice“ su značile da ja svako proljeće čistim kuću od vlage, ja krečim, ja zovem vodoinstalatere kad pukne cijev, ja plaćam porez i račune koji stižu cijelu godinu.
Gosti u vlastitom domu
Kad bi došli brat i sestra, ponašali bi se kao u hotelu s pet zvjezdica. „Nema dovoljno ručnika,“ prigovarala bi sestra. „Trebalo bi renovirati kuhinju, stara je,“ dobacivao bi brat dok bi otvarao vino koje sam ja kupila. Nikad nitko nije pitao: „Koliko košta struja za klimu koju ne gasite?“ ili „Tko je platio popravak krova nakon bure?“
Majka je sjedila u kutu i sve to promatrala. Godinama je šutjela, dok su oni planirali kako će jednog dana, kad nje ne bude, „pravedno“ podijeliti kuću na tri dijela i prodati je.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Ručak koji je sve promijenio
Prošlog ljeta, za vrijeme zajedničkog ručka, brat je izvadio papire. „Gledajte,“ rekao je samouvjereno, „imam kupca za donji kat. Ako to prodamo, možemo svi zaraditi, a gornji kat ostaviti za nas.“ Sestra se odmah složila, već računajući koliko joj to eura donosi za novi auto.
Mene nitko nije ni pogledao. Za njih sam ja bila samo „čuvar ključeva“.
Tada je majka ustala. Polako je otišla u sobu i vratila se s malom, starom crnom bilježnicom. Stavila ju je na stol usred brda tanjura.
Istina ispisana rukom
„Ovdje,“ rekla je majka mirnim, ali drhtavim glasom, „ovdje je upisan svaki euro koji je u ovu kuću uložen zadnjih deset godina. Svaki crijep, svaki račun za vodu, svaki radni sat koji je tvoja sestra uložila dok ste vi ovdje dolazili kao turisti.“
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Listala je stranice. „Vi ste u ovu kuću donosili samo prljavo rublje i velike zahtjeve. Ona je donosila svoju ušteđevinu i svoje radne ruke. Dok ste vi gradili svoje stanove i kupovali skupe aute, ona je krpala naše zidove da vam ne prokišnjava na glavu dok spavate.“
Kraj zajedničke iluzije
Brat je pokušao nešto reći o „zakonskom nasljedstvu“, ali ga je majka prekinula jednim pogledom.
„Otišla sam kod javnog bilježnika prošli mjesec,“ rekla je hladno. „Ova kuća više nije zajednička. Svoj dio sam prepisala njoj. Vi imate pravo na svoj nužni dio, ali tek kad isplatite svaki cent koji je ona uložila da bi ova kuća uopće postojala. Izračunala sam – morat ćete prodati te svoje skupe aute da biste namirili dug prema sestri.“
Nastao je muk. Sestra je počela plakati, govoreći kako je to „nepravedno“.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
„Nepravedno je bilo šutjeti dok ona sama tegli vreće cementa, a vi joj šaljete slike s egzotičnih putovanja,“ odgovorila je majka. „Od danas, u ovu kuću ulazite samo ako vas ona pozove. I to s poklonom u ruci, a ne s popisom želja.“
Nova sloboda
Brat i sestra su otišli istog popodneva. Kuća je odjednom postala tiha, ali to više nije bila teška tišina. Bio je to mir. Shvatila sam da dom nije tamo gdje ti piše ime u vlasničkom listu, nego tamo gdje ostaviš srce i trud.
Danas sjedim na toj terasi. Sama sam, ali se prvi put ne osjećam kao sluškinja u vlastitoj obitelji. Osjećam se kao gazdarica svoje sudbine.
Pouka: Ne dopustite da vas obitelj uvjeri kako je „zajedničko“ samo ono što vi dajete, dok je ono što oni uzimaju „njihovo pravo“. Pravda je spora, ali kad stigne, obično ima vrlo preciznu računicu.
Primjedbe