Svi su mislili da se iz Austrije vraćam s milijunima, a ja sam na kolodvoru stala samo s jednom torbom i istinom

Moje ime je Jasna. Prije deset godina ispratili su me s harmonikom, pečenjem i suzama radosnicama. "Ide naša Jasna u Beč, spasit će nas sve", govorio je moj otac dok je susjedima pokazivao slike dvoraca s Googlea, uvjeren da ću ja u jednom takvom raditi.

Otišla sam s nadom, a vratila sam se pod okriljem noći, da me nitko ne vidi.
Sjaj na Facebooku, bijeda u četiri zida

Prvih nekoliko godina bilo je najteže. Radila sam tri posla: ujutro u pekari, popodne kao čistačica u bolnici, a navečer bih prala suđe u restoranu. Spavala sam u sobičku s još tri žene iz Rumunjske. Zimi nije bilo grijanja jer smo štedjele svaki cent da pošaljemo kući.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

A kod kuće? Kod kuće su gradili katove, kupovali nove traktore i hvalili se po selu. Ja sam na Facebook objavljivala slike ispred katedrale sv. Stjepana, nasmijana i dotjerana u odjeći iz "second handa". Nisam ih htjela razočarati. Nisam htjela da znaju da mi pucaju kapilare na nogama od stajanja i da mi ruke krvare od deterdženata.

Kad presuši izvor

Prošle godine sam se razboljela. Leđa su otkazala, a vlasnik restorana mi je samo dao otkaz – bez otpremnine, bez ičega. Odjednom, više nisam mogla slati onih 500 eura mjesečno.

Prvi mjesec su pitali: "Što je bilo, kasni li plaća?". Drugi mjesec su rekli: "Pa kako ćemo sada registrirati auto?". Treći mjesec me nitko nije ni nazvao da pita kako mi je zdravlje.

Shvatila sam da ih ne zanima Jasna, već Jasnina koverta.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Povratak u realnost

Skupila sam ono malo stvari što mi je ostalo u jednu crnu torbu. Kupila sam kartu za autobus u jednom smjeru. Kad sam sišla na kolodvoru u svom rodnom gradu, nitko me nije čekao. Nije bilo muzike, nije bilo pečenja.

Prošetala sam do obiteljske kuće. Svjetla su bila upaljena u prizemlju koje sam ja otplatila. Ušla sam unutra, a brat me pogledao kao da sam duh.

"Pa gdje su novci, Jasna? Rekla si da ćeš ostati dok ne kupiš stan u Beču," bilo je prvo što je izustio.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Pogledala sam ga ravno u oči, spustila torbu na pod i rekla: "Novci su u ovim zidovima, u tvom traktoru i u vašim lagodnim životima. Ja sam donijela samo svoje umorno tijelo i istinu koju više neću skrivati."

Nova stranica

Danas radim u lokalnoj trgovini. Plaća je mala, ali spavam u svom krevetu. Obitelj me gleda s podsmijehom, govore da sam "propala u tuđini". Ali ja se prvi put nakon deset godina smijem od srca.

Izgubila sam deset godina zdravlja za ljude koji me vole samo dok imam novca, ali sam dobila najvažniju lekciju: Nijedan dvorac u Beču ne vrijedi tvog mira ako ga gradiš na lažima i tuđoj pohlepi.