Jednoga dana učitelj je zamolio učenike da na list papira napišu imena svih osoba koje ne podnose, koje su ih povrijedile, razočarale ili im jednostavno izazivaju odbojnost. Kad su svi završili, rekao je:
– Sutra donesite u školu onoliko rajčica koliko ste imena zapisali.
Sljedećeg dana neki su imali dvije rajčice, neki tri, pet, pa čak i deset. Učitelj im je podijelio plastične vrećice i rekao:
– Od danas, kroz dva tjedna, nosite ih svuda sa sobom. Na nastavi, kod kuće, na igralištu, u autobusu.
Već nakon nekoliko dana učenici su se počeli žaliti. Rajčice su se kvarile – smrdjele su, curile, mrljale ruksake. Neki jedva da su mogli podnijeti miris, a oni s više rajčica žalili su se na njihovu težinu i sramotu.
Nakon tjedan dana učitelj je okupio razred, saslušao njihove pritužbe i mirno rekao:
– Vidite kako je teško svaki dan sa sobom nositi nešto pokvareno? Isto je i s mržnjom, zamjeranjem i ljutnjom koju nosite u srcu. Upravo one truju vaš život. Ako ne možete izdržati nekoliko trulih rajčica, zamislite što vam svakodnevno čini nošenje ljutnje i gorčine.
– Ljudsko srce je poput vrta – dodao je. – Treba redovito čupati korov. Opraštati. Ostaviti mjesta za ljubav, zahvalnost, mir.
Zatim ih je pogledao u oči i završio:
– Ne uzimajte iz života sve što vam se nudi. Uzimajte samo ono što je doista dobro. Ono što miriše, a ne ono što smrdi.
Primjedbe