"Svi su mislili da sam obična bebica, ali moja prošlost bila je mračnija nego što su ikad pretpostavljali. Godinama kasnije, otkrili su fotografiju skrivenu u mojoj peleni..."
Bila sam tek nekoliko dana stara kad su me pronašli u kutiji od kartona ispred crkve. Nije bilo poruke, samo debeli vunen blanket i crvena pisa na čelu – broj *37*. Udomitelji, Ana i Marko, odmah su se zaljubili u mene. "To je naša mala čudo", šaputala je Ana dok me prvi put držala u naručju.
Prošle su godine, ja sam rasla, ali neke stvari nikad nisu bile sasvim normalne. Noću bi se budila vrišteći, a u snovima su mi se javljale tamne figure koje bi šaptale: "Ne zaboravi nas." Psihijatar je govorio da su to samo fobije, ali moji roditelji nisu znali da ja pamtim.
Sve se promijenilo kad sam napunila 12 godina. Majka je odlučila oprati moju omiljenu pelenu – onu istu u kojoj sam došla u njihov dom. Kad ju je presavijala, iz džepa je iskliznula poluraspala fotografija. Na njoj je bila mlada žena blijedog lica, držala je tri bebe u naručju. Sva tri djeteta imala su isti crveni broj na čelu: 35, 36, 37.
"Što je ovo?" ruka mi je drhtala dok sam gledala sliku. Otac je pozvao policiju, a istraga je otkrila strašnu istinu: bila sam dio ilegalnog eksperimenta. Ona žena s fotografije – dr. Elena Kovač – bila je genetičarka koja je "pravila" djecu po narudžbi. Moja "braća", brojevi 35 i 36, nestali su bez traga.
Najgore od svega? Doktoricu su pronašli mrtvu nedaleko od crkve gdje su me ostavili. U ruci je stiskala list papira sa zadnjom porukom: "Spremite broj 37. Ona je ključ."
Policija je zatvorila slučaj, ali ja sam znala da nije gotovo. Jer noćas sam opet čula šapat: "Dođi po nas." A na mom zglobu, gdje ga jučer nije bilo, blistao je novi broj – 38.
Primjedbe