"Svi su govorili da je to bio nesretan slučaj, ali njegova zadnja poruka dokazala je da je netko znao istinu..."
Moj Luka bio je vedar dečko od 19 godina – sportista, dobar đak, volio je život. Kad su mi policajci došli na vrata i rekli da je poginuo u saobraćajnoj nesreći, svijet mi se urušio.
"Sam se zabio u drvo. Vjerojatno je bio umoran," rekao je inspektor, a ja sam htjela vjerovati. Jer alternativa bila je nepodnošljiva.
Na dan sahrane, dok sam spremala njegove stvari, pritisnula sam slučajno dugme na njegovom mobitelu. Ekran je zasvijetlio – bila je otključan. A onda sam vidjela nepročitane poruke u grupnom chatu pod nazivom "Bekstvo".
Poruka od Luka (23:17, noć nesreće):
"Čujem ga iza sebe... mislim da me prati. Ne znam šta da radim."
Odgovor Marka (23:19):
"Samo vozi brže, nema šanse da znaš gdje si!"
Poruka od Luka (23:31):
"NE MOGU GA SE OTRESTI! On je—"
(posljednja poruka, nedovršena)
Ruke su mi se tresle dok sam skrolala dalje. Ispostavilo se da su Luka i njegova tri prijatelja imali sukob sa lokalnim kriminalcem nedugo prije nesreće. Posvađali su se zbog novca, pretio im je.
Ali najstrašnije od svega? Marko i ostali dvojica nisu ništa rekli policiji. Umjesto toga, izbrisali su chat i glumili nevinašca.
Kad sam im pokazala dokaze, Marko je pobijedio: "Mi smo samo djeca, nismo znali šta radimo!"
Ali ja nisam bila djeca. Ja sam bila majka.
I odlučila sam da će istina izaći na vidjelo. Čak i ako moram sama da je kažem na sudu.
Pouka priče:
"Tišina ubija dvaput – prvi put žrtvu, drugi put savjest."
Primjedbe