“Šta si to uradila, Lejla?” glas mog muža Harisa parao je tišinu sobe, dok su dvije male glavice ležale u krevetiću pored mene. Amar je imao svijetlu put, skoro kao snijeg na Bjelašnici, dok je Dina bila tamnija, s očima dubokim poput noći. U tom trenutku, dok sam gledala u njihova lica, osjećala sam kako se svijet ruši pod mojim nogama.
“Haris, molim te…” pokušala sam, ali riječi su mi zastale u grlu. Njegove oči bile su pune sumnje i boli. “Kako je moguće? Lejla, reci mi istinu!”
Suze su mi klizile niz lice. Znala sam da će rođenje blizanaca biti izazov, ali nisam mogla ni zamisliti da će njihova različita boja kože izazvati ovakvu buru. Selo je već šaptalo. Prva je došla tetka Senada, s onim svojim pogledom koji sve vidi i ništa ne oprašta.
“Lejla, dušo, znaš li ti šta ljudi pričaju? Kažu da je jedno dijete Harisovo, a drugo…” zastala je i pogledala me ispod obrva. “Znaš na koga misle. Na onog tvog prijatelja iz Sarajeva, Adnana.”
Osjetila sam kako mi se stomak steže. Adnan je bio moj prijatelj iz djetinjstva, uvijek tu kad mi je trebalo rame za plakanje. Ali nikada nije bilo ništa više od toga. Ili bar ja tako mislim. Sjećanja na jednu pijanu noć prije dvije godine navirala su mi u glavu, ali nisam imala snage da ih izgovorim naglas.
Haris je šutio danima. Počeo je izbjegavati kuću, vraćao se kasno i mirisao na rakiju i cigarete. Amar i Dina su rasli, svaki dan sve različitiji. Ljudi su prestali dolaziti u goste. Djeca iz komšiluka nisu više dolazila da se igraju s njima. Moja majka me zvala svaki dan, ali nikada nije pitala kako sam – uvijek samo: “Jesi li sigurna da su oboje tvoji?”
Jedne večeri, dok sam hranila Amara i Dinu, Haris je ušao u sobu tiho kao sjena.
“Hoćeš li mi ikada reći istinu?” pitao je tiho.
“Ne znam šta da ti kažem… Ni sama ne znam kako se ovo desilo,” odgovorila sam kroz suze.
“Znaš li koliko me boli kad ih pogledam? Volim ih oboje, ali… Ljudi pričaju. Moja majka neće ni da ih vidi. Kaže da me sramotiš pred cijelim selom.”
Te riječi su me slomile. Osjetila sam kako gubim tlo pod nogama. Počela sam preispitivati svaki trenutak svog života – svaku riječ, svaki dodir, svaki pogled koji sam razmijenila s Adnanom ili bilo kim drugim.
Jednog dana, odlučila sam otići kod Adnana u Sarajevo. Sjeli smo u njegov mali stan pun knjiga i mirisa kafe.
“Adnane, moram te nešto pitati… Jesi li ti otac jednog od moje djece?”
Adnan me pogledao zbunjeno. “Lejla, znaš da te volim kao sestru. Nikada nismo… Osim one noći kad si plakala zbog Harisa. Ali bio sam siguran da se ništa nije desilo.”
Osjetila sam olakšanje i još veću zbunjenost istovremeno. Vratila sam se kući još izgubljenija nego prije.
Selo je postajalo sve okrutnije. Jednog dana, dok sam išla po hljeb u prodavnicu kod Fadile, osjetila sam poglede na leđima.
“Eto je ona što ima dvoje djece od dva oca,” šaputale su žene iza mene.
Počela sam izbjegavati ljude. Djeca su osjećala moju tugu i često su plakala bez razloga. Jedne noći, dok sam ih uspavljivala, Amar me pogledao svojim svijetlim očima i rekao: “Mama, zašto nas ljudi ne vole?”
Srce mi se slomilo na hiljadu komadića.
Tada sam odlučila – moram saznati istinu. Otišla sam u bolnicu u Mostaru i zamolila doktora Begića za DNK analizu.
“Lejla, ovo nije lako ni za jednu majku,” rekao je doktor dok mi je uzimao uzorke.
Dani su prolazili sporo kao vječnost. Haris nije znao za moju odluku. Kad su stigli rezultati, ruke su mi drhtale dok sam otvarala kovertu.
Oboje djece bili su Harisova djeca.
Plakala sam od olakšanja i tuge istovremeno. Svi naši strahovi, sumnje i predrasude bili su bez osnova. Priroda je imala svoje razloge – genetska kombinacija koja je iznenadila sve nas.
Kad sam pokazala rezultate Harisu, dugo me gledao bez riječi. Onda je prvi put nakon mnogo mjeseci zagrlio Amara i Dinu.
Ali selo nije prestalo pričati. Priče su se nastavile – sada su govorili da smo lažirali rezultate ili platili doktora.
Jedne večeri sjela sam na verandu s Harisom.
“Znaš li šta me najviše boli?” upitala sam ga tiho.
“Što ljudi više vjeruju traču nego istini?”
On je šutio dugo, a onda rekao: “Možda nikad nećemo moći promijeniti selo, ali možemo naučiti našu djecu da vole sebe takve kakvi jesu.”
Gledala sam Amara i Dinu kako se igraju pod mjesečinom – različiti izvana, ali isti po srcu.
Ponekad se pitam: Zašto nam je tako teško prihvatiti ono što ne razumijemo? Hoće li ikada doći dan kad će ljubav biti jača od predrasuda?
Primjedbe