Sjedim za kuhinjskim stolom u našem malom stanu u Sarajevu, gledam kroz prozor na kišu koja neumorno pada po limenom krovu. Telefon mi još uvijek vibrira u ruci. “Mama, molim te…” ponavlja se poruka. Znam da je očajna. Znam da nema gdje. Ali znam i što je Damir napravio prošle zime – kako je vikao na nju pred Enom, kako je bacao tanjure, kako je nestajao danima. I svaki put kad bi se vratio, donosio bi cvijeće i obećanja koja su trajala do sljedeće bure.
“Eva, jesi li dobro?” pita me sestra Jasna kad joj ispričam sve. “Znaš da će ti zamjeriti. Cijela familija će pričati kako si rasturila njihovu porodicu.”
“A šta da radim? Da gledam kako mi dijete pati? Da Ena odrasta u toj napetosti?” odgovaram joj, glas mi puca.
Sjećam se dana kad sam prvi put upoznala Damira. Bio je šarmantan, nasmijan, donio mi je kafu iz najskuplje slastičarne u gradu. Ali već tada sam osjetila nešto hladno u njegovim očima. Moja kćerka Ivana bila je zaljubljena do ušiju, nije vidjela ništa osim njegove pažnje i obećanja o boljem životu.
Godinama sam šutjela. Kad bi mi došla s modricom na ruci, rekla bi da je pala niz stepenice. Kad bi bila tužna, tvrdila bi da je samo umorna od posla. Nisam htjela gurati nos, nisam htjela biti ona majka koja se miješa u brak svoje kćeri. Ali sad… Sad više ne mogu šutjeti.
“Mama, molim te, Ena te treba,” piše Ivana kasnije te večeri. Gledam stare slike – Ena na mom krilu, smijeh u njenim očima dok joj čitam bajke. Zamišljam kako bi bilo da žive sa mnom, bez straha od Damirovih izliva bijesa.
Ali onda me preplavi val krivnje. Šta ako pogriješim? Šta ako ih razdvojim zauvijek? Šta ako Ena odraste bez oca zbog mene?
Sljedeći dan dolazi Ivana s Enom na vrata. Damir nije s njima. Ena trči prema meni, grli me oko struka: “Baka!” Ivana izgleda iscrpljeno, oči su joj crvene od plača.
“Mama, on kaže da će se promijeniti. Kaže da će na terapiju. Ali ja više ne mogu čekati. Bojim se za Enu… i za sebe,” šapće mi dok Ena crta cvijet na stolu.
“Ivana, ti si moja kćerka. Ti i Ena ste uvijek dobrodošle ovdje. Ali njega ne mogu pustiti pod ovaj krov. Ne nakon svega što sam vidjela i čula,” kažem tiho.
Ona spušta glavu. “Znam… Znam da si u pravu. Samo… bojim se šta će ljudi reći. Šta će reći njegova mama? Šta će reći tvoj brat?”
“Neka pričaju šta hoće! Neka me svi osude! Ja neću gledati kako ti nestaješ pred mojim očima!”
Te noći ostaju kod mene. Ena spava u mom krevetu, Ivana sjedi na kauču i gleda u prazno.
“Mama, misliš li da sam slaba? Da sam pogriješila što sam ga birala?”
“Ne, dušo. Svi griješimo kad volimo. Ali hrabrost je znati kad treba otići.”
Sljedećih dana telefon ne prestaje zvoniti. Damir šalje poruke: “Vrati se kući! Sve ću popraviti!” Njegova majka zove: “Eva, šta to radiš mojoj porodici? Kako možeš biti tako hladna?”
Jasna dolazi s kolačima i šaptom kaže: “Drži se, sestro. Znam da ti nije lako.” Komšinica iznad nas širi tračeve po zgradi: “Evo ih opet kod mame! Nisu mogli izdržati zajedno ni pet godina!”
Ali svaku noć kad gledam Enu kako mirno spava, znam da sam napravila pravu stvar.
Jedne večeri Ivana sjedi do mene na balkonu i tiho kaže: “Mama… možda nikad neću moći oprostiti sebi što sam toliko dugo čekala. Ali hvala ti što si nas primila. Hvala ti što si bila hrabra kad ja nisam mogla biti.”
Gledam zvijezde nad Sarajevom i pitam se: Jesam li stvarno spasila svoju porodicu ili sam je zauvijek razbila? Može li ljubav majke nadjačati sramotu i osudu okoline?
Šta biste vi učinili na mom mjestu? Je li dom ono što gradimo ili ono što štitimo po svaku cijenu?
Primjedbe