Tri mjeseca sam proveo u bolnici, boreći se s bolešću koja mi je svakog dana krala snagu. Doktori su rekli da sam imao sreće što sam ostao živ. Mislio sam – kad se vratim kući, sve će biti kao prije. Supruga će me dočekati, djeca potrčati u zagrljaj.
Ali kad sam stigao pred vrata naše kuće, ključ koji sam godinama nosio u džepu više nije odgovarao. Pokušavao sam ga okrenuti, ali brava se promijenila.
Pokucao sam. Nakon nekoliko minuta, iza zavjese sam ugledao lice koje mi je nekad bilo sve – ali sada je samo nijemo gledalo. Nije otvorila.
Tek tada sam primijetio mušku siluetu kako stoji iza nje.
Taj trenutak bio je teži od svih dana provedenih u bolničkom krevetu.
Spustio sam se na klupu ispred kuće. I dok sam sjedio, shvatio sam nešto strašno i oslobađajuće u isto vrijeme – sve što sam godinama gradio, dom, porodicu, ljubav… moglo je nestati za tri mjeseca. Ali ono što mi je ostalo, bila je moja snaga da krenem iznova.
Ustao sam, okrenuo leđa kući i zakleo se sebi: možda sam izgubio sve što sam imao, ali nisam izgubio sebe.
Primjedbe