Sve je bilo savršeno. Haljina, muzika, osmijesi gostiju.
Dok sam stajala pred oltarom, iznenada sam kroz prozor crkve ugledala lice… lice koje sam zadnji put vidjela kad sam imala 10 godina.
Moj brat.
Onaj za kojeg su rekli da je poginuo u nesreći.
Srce mi je lupalo tako jako da nisam čula svećenika.
On je samo klimnuo glavom prema izlazu i nestao.
Izjurila sam iz crkve, ostavivši mladoženju i goste u šoku.
Trčala sam ulicom dok ga nisam stigla iza ugla.
Bio je stariji, bradom obraslog lica, ali oči su bile iste.
"Zašto? Zašto nisi nikad došao kući?" – pitala sam kroz suze.
On me samo pogledao i šapnuo:
"Jer nisam smio. Oni misle da sam mrtav… i tako mora ostati."
Prije nego što sam ga mogla išta više pitati – nestao je u gužvi.
A ja… na dan svog vjenčanja… ostala sam s najvećim pitanjem u životu.
Primjedbe