Ta smena na porodilištu počela je kao i svaka druga, ali se ispostavila kao pravi izazov.
Kada sam ušla u jednu od soba, videla sam dečaka od oko četiri godine. Sedeo je na bolničkom krevetu i čvrsto je grlio novorođenu devojčicu. Beba je spavala, a dečak je tiho plakao. U sobi nije bilo ni majke, ni drugih odraslih. Samo tišina — i cedulja ostavljena na jastuku.
Uzela sam cedulju i pročitala:
„Oprostite mi. Više ne mogu da izdržim. Nadam se da će im neko pružiti šansu za bolji život.“
Steglo mi se srce. U takvim trenucima nemoguće je ostati ravnodušan. Sela sam pored dečaka. Pogledao me zabrinuto i tiho upitao:
— Možemo li ostati ovde? Brinuću o njoj. Obećavam.
To je bio jedan od najemotivnijih trenutaka u mom životu. U tom malom dečaku bilo je toliko snage, odgovornosti i ljubavi prema sestrici, da nisam imala ni najmanju sumnju — moramo im pomoći što pre.
Kasnije se ispostavilo da se njihova majka našla u veoma teškoj životnoj situaciji. Nije znala kome da se obrati i donela je očajničku odluku. Na sreću, ova priča je dirnula mnoge ljude. Prijavili su se volonteri, uključile su se i socijalne službe. Na kraju su deca privremeno poverena na staranje tetki. A majka je dobila psihološku podršku i socijalnu pomoć.
Danas je njihova priča primer koliko je važno da ne ostanemo ravnodušni prema tuđoj patnji. Koliko je važno da primetimo čak i najtiše pozive u pomoć.
Taj dečak je svima pokazao da i najmlađi mogu imati veliko srce. Njegova ljubav prema sestri postala je simbol prave brige i podrške. Ponekad nas baš deca podsete na to šta je u životu zaista važno — biti uz one kojima smo potrebni.
Neka nas ova priča podseti: pomoć i dobrota uvek imaju značaj. A čak i u najtežim trenucima može se roditi nova nada.
Primjedbe