Stara se gospođa svakog dana osvanula na tržnici, gledala povrće i voće, ali nikad ništa nije kupovala. Jednog dana sam odlučio saznati zašto se tako čudno ponaša 😱

Radim na ovoj tržnici više od pet godina. Moj štand s voćem i povrćem uvijek je tu. Puno sam ljudi vidio — žurene, nestrpljive, sretne, imućne i siromašne. Ali jednog dana ugledah stariju gospođu.

Imala je oko sedamdeset godina, uvijek uredno odjevena s malom torbicom. Stajala bi blizu mog štanda, kao da bira, ali nikad ne bi ponijela ništa. Prvo sam mislio da će ukrasti nešto — to se događa. No kad sam je bolje promotrio, vidio sam da samo gleda: jabuke, rajčice, trešnje, breskve… i odlazi praznih ruku.

Jednog dana više nisam mogao šutjeti pa sam je upitao:

— Gospođo, već tjedan dana dolazite, gledate, a ništa ne uzimate. Mogu li vam kako pomoći?

Pogledala me, njezine su oči bile poput toplog, dubokog jezera, pune tuge.

— Sine, ništa ne kupujem. Samo uživam pogledom. Moja mirovina je mala, ali veselim se što sam tu. Voće je prekrasno, živo — kao nekad u mom selu na jugu. Tada bi muž donosio lubenice, a ja bih mu pomogla. Sad sam sama i uživam u ovom prizoru.

Puklo mi je srce. Shvatio sam da ona ne dolazi slučajno — ona tamo pronalazi uspomene, boje i mirise prošlosti. I nisam mogao stati po strani.

Sljedećeg jutra, ponudio sam joj:

— Možete li mi malo pomoći? Obrišite jabuke, složite voće, a zauzvrat dobit ćete košaru voća.

Zacetedila se, oči su joj zasvijetlile.

— Nisam više mlada, sine…

— A ja imam strpljenja, — nasmijao sam se.

Tako mi je počela pomagati. Zvala se Taisia Ivanovna. Svako bi jutro dolazila rano, brišila jabuke, slagala breskve.

Kupci su je zavoljeli. Netko bi joj donio bonbon, netko se nasmiješio zbog nje. Oživjela je, ponovno se smijala.

Prošlo je šest mjeseci i otišla je. Prema susjedima, umrla je od srčanog udara. No prije nego što je otišla, zamolila je jednu susjedu da mi preda pismo:

„Hvala ti što si me opet učinio korisnom. Bilo je to moje malo veselje. Oprosti što sam ti nesmetano ušla u život i otišla naglo. Postao si unuk kojeg nikad nisam imala.“

Sada kad poslažem jabuke na štandu, uvijek se sjetim nje. I uvijek ostavim jednu lijepu jabuku — za Taisiu Ivanovnu.