Bila je nedjelja popodne. Sjedeo sam s djecom u dvorištu, dok je miris pečenih paprika
dopirao iz kuhinje. Supruga se smijala, a ja sam mislio da je život konačno miran, bez iznenađenja.
Tada je zazvonio telefon.
Na ekranu — broj koji nisam poznavao. Javih se, a s druge strane hladan glas:
„Ovdje policija. Molimo vas da odmah dođete.“
Osjetio sam kako mi se krv ledi. U grlu knedla, a noge kao da nisu moje. Djeca su ostala za stolom, supruga me zbunjeno gledala dok sam se obuvao. Nisam imao snage da joj kažem ništa.
Kada sam stigao u stanicu, na stolu je ležala moja kćerkina jakna. Prepoznajem je — ista ona u kojoj je jučer otišla kod prijateljice. Policajac je izgovorio riječi koje su me presjekle:
„Našli smo je u parku. Besvjesna. Hitna je već odvezla.“
Osjećaj nemoći mi je parao srce. Trčao sam kroz hodnik bolnice, otvarao vrata svake sobe dok nisam čuo: „Ovdje!“ Ležala je na krevetu, blijeda, s cjevčicama koje su joj prolazile kroz ruke.
Doktori su govorili nešto o trovanju, o pilulama koje je popila. Nisam čuo ni pola. Gledao sam samo njeno lice.
Sjeo sam kraj nje, uzeo je za ruku i šapnuo: „Zašto, dušo? Zašto nisi rekla?“
Tada je, jedva, otvorila oči i promrmljala:
„Mislila sam da vam smetam. Da je lakše bez mene.“
Te riječi su mi slomile dušu više nego sve što sam do tada doživio.
Proveo sam cijelu noć kraj nje, moleći Boga da ostane. Ujutro, kad su joj usne jedva oblikovale riječ „tata“, znao sam da ćemo preživjeti.
Od tog dana ništa više nije bilo isto. Nema nevažnih razgovora. Nema odgađanja. Svaka njena suza sada je moja. Svaki njen osmijeh je moj spas.
Shvatio sam: život se može srušiti u jednom pozivu, ali se može ponovo izgraditi u jednom šapatu.
Primjedbe