Svi su se smrznuli: svećenik je utihnuo, majka je stavila ruku na usta, netko je spustio vijenac na pod. Djevojčica je nastavila posezati za ocem, kao da ga zapravo može probuditi. Više nije plakala – u glasu joj je bilo samopouzdanja.
Rekao mi je:” pomozi mi.”.. upravo mi je to rekao! Čuo sam!
Zaposlenik pogrebne agencije, koji je stajao po strani, obratio se majci i nespretno šapnuo:
Želiš da je izvučem? Možda … mentalni slom…
Ali odrasla žena-baka djeteta, s Crnim velom na licu-iznenada je zakoračila naprijed i drhtavim glasom rekla:
– Čekajte. To dijete … uvijek je osjećala stvari koje drugi ne mogu čuti. Kad joj je brat slomio nogu, rekla je to tri sata ranije. Mislili smo da je maštao… a onda…
Žena preminulog nije se pomaknula. Oči su joj bile suhe, ali već su čitale užas.
– To se ne može dogoditi.…
Djevojčica je opet progovorila:
– Boji se. Rekao je: “mračno je. Živ Sam.“
Nitko više nije sumnjao. Jedan od rođaka pojurio je do lijesa. Otvori oštro. Sagnuo se. Zatim se naglo povukao.
– O, moj Bože … on … toplo je!
– Što?! – pozvao sam njegovu ženu.
– Lice … nije ukočeno! Ima mekane obraze! Ja … ne razumijem! čovjekov glas drhtao je od panike.
Svećenik se vratio.
– To je nemoguće… tijelo je bilo u mrtvačnici. Tri dana…
– Ne, šapnula je majka pokojnika. – Pokupili smo ga sinoć. Htjeli smo ga kod kuće. Osjećao sam se kao da je hladan … ili sam razmišljao o tome?
Počela je panika. Ljudi su počeli razgovarati u isto vrijeme, netko je već zvao hitnu pomoć. Jedan od gostiju-umirovljeni liječnik-istupio je naprijed i dodirnuo vrat pokojnika.
Nema pulsa. Ali … čeljust nije vezana. Nema Rigora. To je neobično.
Djevojka je još jednom ispružila i rekla::
Nešto plavo … ometa ga … ne može disati.…
– Koja plava? – pitala je majka sa strahom.
– Na vratu … nešto se steže … …
Žena je otkopčala ovratnik-i smrznula se. Na vratu mu je bila vidljiva svježa modrica. Jasan otisak-poput užeta ili uskog užeta.
– Ovo … je li to trag davljenja?
Sada nitko nije govorio. Lice muškarca bilo je ružičasto. Usne nisu postale plave. Iz kuta usta curila je kap sline.
Netko je vikao:
Zovite hitnu! Odmah! Nije mrtav!
Dok nije stigla hitna pomoć, ljudi su bili u šoku. Netko se molio, netko je zvao rodbinu, netko je samo stajao zapanjen. Majka je držala dijete u naručju i šaputala:
– Oprosti … Isuse, ako je to istina… Žao mi je.…
Kad su liječnici stigli, jedan od njih pregledao je tijelo i opsovao:
– Odmah na hitnu! Ovaj čovjek je živ. To je ili čudo ili zločin.
Dok su ga nosili na nosilima, djevojčica je šapnula:
– Zna tko je to učinio… ali ne može reći… još ne…
Sve su oči bile uprte u njegovu ženu.
– Ja?! – vrisnula je od užasa. – Kako se usuđujete?
– Bio si s njim… – šapnula je svekrva. Rekao je da nije disao ujutro … i pozvao hitnu pomoć dva sata kasnije. Zašto?
– Ja … mislila sam da spava! – Bojao sam se… – žena se povukla. – Nisam ja!
– Tko je onda? Tko je još bio tamo?
Žena je vrisnula:
George! Moj Brat! Kasno je! Svađali su se! Rekao sam mu da ode, ali on je … …
Jedna od žena već je razgovarala s policijom.
– George N. stvarno? Traže ga ujutro! Nestao je u tatinom autu! Sve dolazi na svoje mjesto…
Iste večeri muškarac je otvorio oči na intenzivnoj njezi. Bio je na aparatu. Smrznuo se. Liječnici nisu vjerovali svojim očima: klinička smrt – a mozak je neozlijeđen. Prije nego što je eutanaziran, šapnuo je tri riječi:
– George… zadavio me … …
Službenik je to odmah predao policiji.
Jutros su se pojavile vijesti.:
“Čovjek se probudio na vlastitom sprovodu. Njegov zet je uhićen zbog pokušaja ubojstva.“
Samo jedna djevojka nije vidjela vijest. Sjedio je pokraj očevog bolničkog kreveta, držao ga za ruku i šapnuo:
– Čuo sam te, tata. Nisam to dopustio.…
Lagano joj je stisnuo prste. Na usnama mu se pojavio osmijeh.
To je majka … svaki dan sam klečala u crkvu. Tražiti oprost. Da nisam vjerovao na vrijeme. I to samo njezina kći … vratila je muža iz mrtvih.
Primjedbe