Već tri dana pada snijeg. Vjetar mu je sjekao lice poput oštrice. Luka i njegova trudna supruga Emma vraćali su se iz grada zemljanim putem kada se automobil ugasio. Najbliže selo bilo je udaljeno deset kilometara. Njezin telefon pokazivao je nula signala, nestajalo joj je goriva, a vani je bjesnila prava snježna oluja.
Emma je uzdahnula i stavila ruku na trbuh.
“Luka… Mislim da počinje.”
Pogledao ju je i problijedio. Vjetar se pojačavao, noć se zgušnjavala, snijeg je zakopavao gume. Pokušao je ponovno upaliti motor, ali bezuspješno. Samo piskanje motora i tišina.
“Ne možemo čekati.” Luka je otvorio vrata, hladnoća mu je udarila u lice. “Moramo ići. Tamo bi trebala biti stara šumska koliba, sjećaš se?”
Emma je jedva uspjela izaći. Koraci su joj tonuli u snijeg. Vjetar joj je zviždao u ušima. Nakon dvadeset minuta hodanja, jedva je osjećala noge.
„Luka, ne mogu…“
Uhvatio ju je za ruke.
„Budi strpljiva. Još samo malo.“
Hodali su naslijepo dok nisu kroz mećavu ugledali tamnu siluetu – napuštenu kolibu. Vrata su se zaglavila, Luka je ramenom izbio dasku i ušli su unutra.
Unutra je bilo hladno, ali barem nije bilo vjetra. Luka je brzo zapalio vatru, pronašao stari ogrtač i raširio ga po podu. Ema je teško disala, držeći se za trbuh.
„Luka, dolazi…“
Bio je zbunjen, ali je učinio sve što je mogao. Stavio joj je jaknu pod glavu, kuhao snijeg na vatri i tražio bilo što što bi mogao učiniti da pomogne. Vjetar je zavijao vani – i odjednom, usred tog zavijanja, začuo se još jedan zvuk – nizak, promukao, divlji.
Zavijanje vuka.
Luka se ukočio. Zatim – koraci iza zida. Teški, spori. Uzeo je željeznu šipku s ognjišta i stao pred vrata.
“Ne sada… ne sada…”
Daske su zaškripale. Na vratima se pojavila ogromna siva sjena. Vuk. Oči – žute, budne. Nije režao. Samo je promatrao.
Emma je kriknula od boli. Luka je napravio korak naprijed. Vuk se nije pomaknuo. Samo je tiho spustio glavu.
Minutama se oduživalo kao satima.
Vrisak. Šapat. Plač. I odjednom – zvuk koji je sve nadjačao. Kratak, tanak, živ.
Plač novorođenčeta.
Luka je podigao dijete, umotao ga u jaknu. Ema se nasmiješila, iscrpljena, i šapnula:
“Živ je…”
I tada je Luka shvatio – vuk je još uvijek bio na vratima. Stajao je. Promatrao je. Ne odlazio je.
Prišao je bliže, a životinja se malo povukla, ali nije pobjegla. Jednostavno je legla kraj ulaza, pokrivajući šape repom.
Tako su proveli noć – obitelj unutra, vuk vani. Vjetar je zavijao, ali ni zvuk nije se približio kolibi. Kao da ih je zvijer čuvala.
Kad je svanulo, oluja se utišala. Luka je izašao van. Vučji tragovi vodili su duboko u šumu. Pored tragova ležala je stara kost – poput dar.
Nekoliko sati kasnije, spasioci su ih pronašli. I kad im je Luka rekao da ih je vuk čuvao cijelu noć, nitko im nije vjerovao.
Ali onda je jedan od spasilaca rekao:
“Čudno. Snijeg oko kolibe je netaknut. Niti jedan životinjski trag, osim jednog kruga – kao da je cijelu noć hodala okolo, čuvajući.”
Od tada, svake godine na dan kada im se rodio sin, Luka se vraća u tu kolibu. Donese komad mesa i ostavi ga kraj vrata. I svaki put u zoru, snijeg oko njega se zgazi.
Vuka više nikada nije vidio. Ali znao je: onaj koji je došao te noći nije došao slučajno.
Primjedbe