Samo smo htjeli mirnu večer. Ništa posebno: mali, ugodan restoran u centru, mirisna hrana, tiha glazba. No večer se pretvorila u noćnu moru.
Djevojka je naručila salatu s avokadom i kvinojom. Sve je izgledalo ukusno dok nije podigla vilicu i zastala.
– Vidiš li ovo? – upitala je, pokazujući na salatu.
Na vrhu salate bile su sitne crne točkice, nalik chia sjemenkama. Pomislili smo: „Sigurno je začin ili neki moderan dodatak“.
Ali njezino lice je postajalo sve napetije.
– To nisu sjemenke… Pogledaj, miču se!
Nagnuli smo se bliže – i skoro se ukočili. Te „sjemenke“ su se zaista micale. Male, gotovo prozirne kuglice s tamnom točkom unutra… jaja nekakvog kukca. U našoj hrani.
Prvo šok, zatim vrisak. Konobari su dotrčali, pokušali objasniti, ali mi smo već zvali hitnu. Nismo znali o kojoj se vrsti radi niti jesmo li već nešto pojeli.
Moja djevojka je paničarila – od straha ili gađenja.
U bolnici su nas pregledali, napravili testove, propisali lijekove „za svaki slučaj“ i preporučili praćenje simptoma.
A restoran? Naravno da smo podnijeli pritužbu.
Pokušali su sve svaliti na tehničku pogrešku ili pokvarene sastojke, ali naše povjerenje je bilo zauvijek izgubljeno.
Od tada, kad god vidim chia sjemenke, sjetim se te večeri.
Primjedbe