U našem selu svi su znali za Nadu i Milku.
Svako jutro sjedile bi na istoj klupi ispred prodavnice.
Kafa u ruci, marama na glavi… i oči koje prate svakog ko prođe.
— “Vidi je kako se obukla… ko da ide u grad, a ne u štalu.”
— “A njen muž? Kažu da pije svaku noć.”
Nije bilo kuće o kojoj one nisu nešto rekle.
Ako se neko posvađa – one prve znaju.
Ako neko kupi auto – one prve imaju priču zašto.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Ljudi su se smijali, ali su ih se i pomalo bojali.
Jer šta god da uradiš, sutra će već cijelo selo znati.
Jednog dana u selo se doselio mladi bračni par.
Tiho, kulturno, nikome nisu smetali.
Ali to je za Nadu i Milku bila nova tema.
— “Ma sigurno su pobjegli odnekud…”
— “Vidjela sam ja takve. Ko zna šta kriju.”
Danima su pričale sve gore stvari.
A onda je jedne večeri taj mladi čovjek došao pred prodavnicu.
U ruci je držao telefon.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Mirno je rekao:
— “Tetke… samo sam došao da vam pokažem nešto.”
Pustio je snimak.
Na njemu – njih dvije.
Sve što su pričale o ljudima iz sela.
Svaka riječ. Svaki trač.
Prodavnica je utihnula.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Ljudi koji su stajali okolo samo su se pogledali.
A on je onda dodao nešto zbog čega su obje problijedile:
— “Ne brinite… nisam ja ovo snimao. Kamera prodavnice snima već godinu dana.”
Od tog dana…
Nada i Milka više nikad nisu sjele na onu klupu.
A selo je prvi put nakon dugo vremena postalo… tiše.
I svi su govorili samo jednu stvar:
“Trač najglasnije govori… dok se ne vrati onome ko ga je izgovorio.” 😶
Primjedbe