Cijelo mu se selo smijalo što hrani "duha", a onda je poštar zavirio u kućicu i otkrio jezivu istinu o njegovoj samoći

Stari rudar Ilija živio je sam na kraju šumskog puta. Njegov pas, golem i vjeran Šarplaninac po imenu Grom, uginuo je prije skoro deset godina. Cijelo selo je to znalo. No, Ilija se ponašao kao da se ništa nije promijenilo.

Svaku večer, točno u sumrak, Ilija bi izašao na trijem s drvenom zdjelom punom toplih ostataka večere. Prišao bi praznoj, trošnoj kućici u kutu dvorišta, spustio zdjelu i tiho zazviždao. "Jedi, momče. Zaslužio si," progovorio bi u mrak, potapšao nevidljivu glavu u zraku i vratio se unutra.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Lokalni momci bi se, vraćajući se iz lova, često zaustavljali i dobacivali: "E moj Ilija, opet hraniš maglu? Što ti duhovi kažu, je li mastan taj grah?" Ilija bi ih samo mirno pogledao, bez riječi, i zatvorio vrata. Smatrali su ga čudakom koji je od tuge izgubio razum.

Sve se promijenilo jedne ledene siječanjske noći. Poštar koji je donosio zakašnjelu pošiljku primijetio je da svjetlo u Ilijinoj kući gori, ali starca nije bilo na trijemu. Zdjelica s hranom bila je prazna, ali snijeg oko kućice bio je netaknut – nije bilo otisaka šapa, niti Ilijinih tragova od te večeri.

Poštar se približio kućici, osjećajući neobjašnjivu jezu. Upalio je svjetiljku i usmjerio je u unutrašnjost stare pseće nastambe. Unutra nije bilo psa.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Tamo je sjedio – čovjek.

Bio je to mršav, polusmrznut muškarac u prljavoj odjeći, s djetetom u naručju koje nije moglo imati više od tri godine. Obojica su drhtala, a dijete je žvakalo komad suhog mesa iz Ilijine zdjele.

Ispostavilo se da je Ilija godinama koristio pseću kućicu kao tajno utočište. Svake večeri, onaj tanjur hrane nije bio za duha Groma. Ilija je znao da šumski put koriste bjegunci, izgubljeni ljudi i oni koje je život odbacio. Nije želio da selo zna, jer bi ih prijavili ili otjerali. Njegovo "ludilo" bilo je savršen paravan.

Onaj zvižduk bio je znak da je put čist. Hrana u psećoj zdjeli bila je jedini način da nahrani gladne, a da ih ne ponizi i ne dovede u opasnost. Godinama je Ilija glumio seosku ludu samo da bi u onoj staroj dasci osigurao opstanak onima koji su imali manje od njega.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Te noći, poštar nije prijavio bjegunce. Samo je tiho odložio poštu i vratio se u selo.

Kad su sutradan seljani ponovo vidjeli Iliju kako iznosi zdjelu i "razgovara s duhom", nitko se više nije smijao. Shvatili su da u Ilijinom svijetu "duhovi" imaju lica, imena i strašnu glad, a da je on jedini među njima koji ima dovoljno veliko srce da hrani nevidljive, dok su oni, koji "dobro vide", bili slijepi na ljudsku patnju ispred vlastitog nosa.

Ilija je umro godinu dana kasnije. Na njegovom sprovodu pojavila su se tri nepoznata čovjeka. Nisu rekli ni riječ, samo su na njegov lijes spustili tri drvene zdjele za hranu, okrenuli se i nestali u šumi.