Desetljećima su u selu nagađali tko ima najviše novaca u Njemačkoj, a onda je jedan bager srušio ogradu i otkrio što je skriveno ispod "luksuznog" bazena

Niko je bio neprikosnoveni kralj dijaspore. Njegovo imanje izgledalo je kao set za snimanje filmova o bogatašima: ograde od inoksa bljeskale su na suncu toliko jako da su prolaznici zaklanjali oči, fasada je bliještala u snježno bijeloj boji, a kuća se ponosno dizala na tri kata. Ispred su bile dvije garaže s automatskim vratima, a vrtni patuljci, poredani kao vojska, čuvali su savršeno podšišanu travu koju je Niko osobno šišao škaricama svakog jutra tijekom onih deset dana godišnjeg odmora.

Tada bi počela predstava za selo. Niko bi iznio ogroman pokretni roštilj, dimio bi cijelu ulicu pekući najbolje meso, okretao janjce na ražnju i točio skupi viski svima koji bi naišli. „Samo se opustite, kod Nike nema da fali!“ vikao bi, dok bi iz zvučnika treštala glazba, a on ponosno pokazivao prema svom bazenu koji je noću svijetlio u duginim bojama.

Svi su mu zavidjeli. Smatrali su ga simbolom uspjeha koji je "uspio u tuđini". Ali, Niko je imao jedan neobičan zahtjev: nitko od susjeda nikada nije smio ući dalje od terase, a stražnji dio dvorišta bio je ograđen visokim zidom.

A onda se dogodilo ono što je razderalo zavjesu te savršene scene.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Jedne noći, tijekom nezapamćenog olujnog nevremena, klizište je povuklo dio Nikinog brijega. Susjedni bagerist, pokušavajući u mraku spasiti što se spasiti dalo da zemlja ne zatrpa cestu, slučajno je zahvatio rub onog famoznog, osvijetljenog bazena.

Umjesto armiranog betona i modernih filtera, bager je iz dubine izvukao – stotine praznih plastičnih gajbi, stare automobilske gume i građevinski šut.

Cijelo se selo okupilo pod kišobranima, zureći u rupu koja je zjapila kao otvorena rana. Šok koji je uslijedio bio je veći od bilo kojeg trača. Nikin "luksuzni bazen" bio je obična plastična kada postavljena na hrpu smeća, prekrivena s tek par centimetara betona i sjajnih pločica na rubovima. Svjetla u duginim bojama radila su na jeftine baterije.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Istraga statike (jer je klizište postalo opasno) otkrila je jezivu istinu: Niko u Njemačkoj nije bio nikakav direktor. Bio je radnik na traci koji je spavao u sobičku od pet kvadrata da bi svaku marku poslao za fasadu i inoks.

No, najstrašnija tajna čekala je unutar kuće.

Kad su napokon ušli u dvorac od tri kata, shvatili su da u toj kući nema ničega. Doslovno ničega. Nije bilo podova, samo goli beton; nije bilo žbuke na unutarnjim zidovima, ni namještaja, ni kuhinje. Čak ni struja nije bila razvedena po katovima.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Pronašli su samo jedan mali kutak u podrumu gdje bi Niko boravio onih deset dana. Tamo je stajao stari poljski krevet i mali rešo na kojem je potajno podgrijavao konzerve, dok bi vani, pred susjedima, okretao janje na ražnju kako bi održao iluziju. Sve te godine, Niko je postio i patio u mraku vlastite kuće, samo da bi selo mislilo da mu "ograde od inoksa" čuvaju bogatstvo.

Niko se te godine nije vratio. Prodao je kuću u bescijenje, a mještani kažu da ga više nitko nije čuo. Danas bazen stoji otvoren, pun smeća i kišnice, kao spomenik jednoj bolesnoj potrebi da se bude viđen, čak i kad se nema od čega živjeti.