U restoranu u centru grada, šef seoskog pogona, gospodin Branko, upravo je završio svoj ručak. Konobaru je ostavio napojnicu od pet eura, tek toliko da se vidi da se ima, i namjerno podigao rukav košulje kako bi zabljesnuo sat koji košta kao nečija godišnja plaća.
Vani ga je čekao opran terenac. Branko je sjeo, upalio klimu na najjače i krenuo prema svojoj firmi, dok mu je u glavi odzvanjao plan za novo proširenje bazena u dvorištu njegove vile.
Kad je ušao u krug tvornice, radnici su naglo oborili poglede. Nije to bilo strahopoštovanje. Bila je to tišina onih koji znaju istinu.
U maloj svlačionici, stari radnik Ante upravo je otvarao svoju torbu. Unutra nije bilo ni mesa, ni toplog obroka. Izvadio je suhu kiflu i jogurt, onaj najjeftiniji, na akciji. Gledao je u svoje ruke, ispucale od ulja i metala, i mislio na kćer koja sutra kreće na fakultet, a on još uvijek nije dobio plaću za prošli mjesec.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Branko je u tom trenutku izašao iz ureda, prošetao pogonom i dobacio: "Momci, malo brže to! Moramo stisnuti, tržište je surovo, vizija firme je na prvom mjestu!"
Ante ga je samo pogledao. Znao je da Brankova "vizija" zapravo znači novu fasadu na njegovoj vikendici, dok Ante u banci moli za odgodu kredita.
Ali, tog popodneva, dogodilo se nešto što ni Branko ni njegovi radnici nisu očekivali. Ispred firme se parkirao crni automobil, ali ne Brankov...
Tko je izašao iz automobila i koju je rečenicu izgovorio pred svim radnicima, pročitajte u prvom komentaru. 👇 (ispod)
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
NASTAVAK:
Iz crnog automobila izašla su dvojica muškaraca u odijelima, s ozbiljnim licima i kožnim torbama. Nisu bili kupci. Bili su porezni inspektori u pratnji sudbenog ovršitelja.
Branko je izletio van, pokušavajući nabaciti onaj svoj prepoznatljivi osmijeh: "Gospodo, pa mogli smo ovo riješiti u uredu, uz kavu..."
Jedan od njih ga je samo hladno prekinuo: "Gospodine Branko, kava je odavno popijena. Došli smo po nalogu jer doprinosi za radnike nisu uplaćeni šest mjeseci, dok su vaši privatni računi narasli do neba. Firma se blokira ovog trenutka."
U tvorničkom krugu nastala je grobna tišina. Radnici su odložili alat. Ante je polako ustao, obrisao ruke o pregaču i prišao Branku koji se odjednom činio malim, upola manjim nego u onom restoranu.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
"Šefe", rekao je Ante tiho, ali tako da svi čuju. "Taj sat na vašoj ruci... To je moja neplaćena struja. To su fakulteti naše djece. To je naš znoj pretvoren u vaš krom."
Branko je pokušao sakriti ruku u džep, ali bilo je prekasno. Sat je blještao na suncu, ali više nije izgledao moćno. Izgledao je kao sramotan dokaz jedne velike krađe.
Dok su inspektori pečatili vrata ureda, Branko je shvatio da više nema kome zapovijedati. Radnici su se polako okrenuli i otišli kući, ostavljajući ga samog na pustom parkiralištu.
Moral priče: Možeš graditi dvorac na tuđim leđima, ali temelji koji se natapaju suzama nikada ne traju dugo. Što vi mislite o ovakvim "gazdama"?
Primjedbe