U centru sela stoji ona. Tri kata, kovana ograda od nekoliko tisuća eura, lavovi na kapiji i fasada koja blješti tako da je vidiš s drugog brda. Prozori su od najskupljeg PVC-a, rolete su uvijek spuštene, a trava ispred podšišana "na milimetar".
Svi u selu kažu: "Vidi što je Pero napravio, svaka mu čast. To je domaćin."
Ali Pero tu kuću ne poznaje. Pero u njoj nikada nije prespavao u onoj luksuznoj spavaćoj sobi na drugom katu. Kad dođe na onih deset dana u kolovozu, Pero i njegova žena spavaju u ljetnoj kuhinji, u podrumu. Žao im je prljati onaj skupi parket. Žao im je otvarati one kupaonice u kojima pločice koštaju kao nečija plaća.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Cijelu godinu Pero u tuđini živi "na pola". Štedi na grijanju, kupuje hranu pred istekom roka trajanja, nosi istu jaknu deset godina. Svaki euro koji zaradi ide u ciglu, u beton, u onaj mramorni hodnik koji će jednom, "kad odu u mirovinu", biti njihov raj.
Ali, ove godine, nešto se promijenilo. Pero je sjedio ispred svoje prazne palače i čekao sina da dođe iz grada s unucima. Pripremio je janjca, kupio najskuplje piće, htio je pokazati što je sve "za njih" stvorio.
Sin je stigao, parkirao auto, ali nije htio ući unutra. Ostao je stajati ispred onih kovanih vrata i rekao ocu jednu rečenicu koja je srušila sve tri etaže Perinog ponosa u sekundi...
Što je sin rekao ocu i zašto su ta tri kata odjednom postala najteži teret na Perinim leđima, pročitajte u prvom komentaru. 👇 (ispod)
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
NASTAVAK:
Sin je pogledao u tu ogromnu, hladnu zgradu i tiho rekao: "Tata, nemoj se ljutiti, ali ja ovdje ne mogu ostati ni preko noći. Djeca plaču, njima je ovdje strano. Ovdje nema uspomena, samo hladni zidovi. Ti si cijeli moj život bio tamo negdje, slao si novac za ove cigle, ali nisi bio tu kad sam ja trebao tebe. Prodao si moje djetinjstvo za ove mramorne stepenice, a ja sad imam svoj život tamo gdje ti nikad nisi htio doći."
Pero je gledao u sina, pa u unuke koji su se bojali zakoračiti na onaj "preskupi" tepih. Shvatio je. Zidao je kuću za sina koji u njoj ne želi biti, i za unuke koji ga jedva poznaju.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Danas Pero sjedi sam u ljetnoj kuhinji. Kuća iznad njega stoji prazna, mračna i tiha. Onaj sjajni mramor ne grije, ona kovana ograda ne grli, a lavovi na kapiji ne pričaju priče. Pero ima dvorac, ali nema obitelj. Ima zidove, ali nema dom.
Potratio je život gradeći spomenik svojoj muci, samo da bi na kraju shvatio da se ljubav ne može ugraditi u beton, niti se izgubljeno vrijeme može kupiti najskupljom fasadom.
Što vi mislite? Je li bolje imati malu kuću punu smijeha ili dvorac u kojem odjekuje samo tišina? Pišite nam svoja iskustva.
Primjedbe