“Kad sam otvorila staru torbu svog pokojnog oca, našla sam dječije cipelice… ali ja nikad nisam imala brata.”

“Kad sam otvorila staru torbu svog pokojnog oca, našla sam dječije cipelice… ali ja nikad nisam imala brata.”

Otac je umro tiho.
Bez velikih riječi, bez oporuke, bez objašnjenja.

Samo je ostavio staru kuću i jednu izlizanu putnu torbu u ormaru.

Majka mi je rekla:

— “Baci to. Samo stare krpe.”

Ali nešto mi nije dalo mira.

Te večeri sam sjela na pod i otvorila torbu.

Unutra — stare košulje.
Jedan vojnički sat.
I na dnu…

male dječije cipelice.

Plave.

Broj možda za dijete od dvije godine.

Srce mi je počelo lupati.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Ja sam jedino dijete.
Uvijek bila.

Pomislila sam da su možda moje… ali ja sam kao mala nosila roze.

U cipelici — presavijen papir.

Ruke su mi drhtale dok sam ga otvarala.

Na papiru samo:

“Ako ovo čitaš, znači da nisam stigao reći istinu. Tvoj brat živi.”

Osjetila sam kako mi nestaje zraka.

Ispod rečenice — ime.
Adresa.
Grad koji je bio 300 km daleko.

Cijelu noć nisam spavala.

Ujutro sam sjela u auto.

Vozila sam četiri sata.
Ruke su mi bile ledene.

Kad sam došla na adresu — mala kuća, oronula kapija.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Pokucala sam.

Otvorio je čovjek.

Možda mojih godina.

I prije nego što sam išta rekla…
on je pogledao moje lice… i problijedio.

— “Ti si… Ana?”

Nisam mogla govoriti.

On se naslonio na vrata.

— “Znao sam da ćeš jednom doći.”

Suza mu je skliznula.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

— “Otac mi je slao novac svake godine. Pisao da ima kćerku… ali da ne smije reći istinu. Moja majka nije htjela da vam uništi porodicu.”

Stajali smo tako, dva stranca.

A ipak… isti nos.
Iste oči.

Tiho je rekao:

— “Uđi… sestro.”

I prvi put u životu sam shvatila…



da nekad porodica ne nestane.
Samo čeka da je pronađeš.